četvrtak
4. decembar
21. novembar po starom kalendaru
Crveno slovoO prazniku →
Spomen dana
Spomen ovog dana još nije unet u kalendar.
četvrtak
21. novembar po starom kalendaru
Crveno slovoO prazniku →
Spomen ovog dana još nije unet u kalendar.
Kada se Presvetoj Djevi Mariji navršiše tri godine od rođenja, dovedoše je roditelji njeni sveti, Joakim i Ana, iz Nazareta u Jerusalim, da je predadu Bogu na službu prema ranijem obećanju svome. Tri dana puta ima od Nazareta do Jerusalima; no idući na bogougodno delo taj put ne beše im težak. Sabraše se i mnogi srodnici Joakimovi i Anini, da uzmu učešća u ovoj svetkovini, u kojoj uzimahu učešća nevidljivo i angeli Božji. Napred iđahu device sa zapaljenim svećama u rukama, pa onda Presveta Djeva, vođena s jedne strane ocem svojim a s druge majkom. Beše Djeva ukrašena carskim blagoljepnim odećama i ukrasima, kako i priliči kćeri carevoj, nevesti Božjoj. Za njima posledovaše množina srodnika i prijatelja, svi sa zapaljenim svećama. Pred hramom beše 15 stepena. Roditelji digoše Djevu na prvi stepen, a ona onda sama brzo uziđe do vrha, gde je srete prvosveštenik Zaharija, otac sv. Jovana Preteče, i uzevši je za ruku uvede je, ne samo u hram, nego u Svjataja svjatyh, u Svetinju nad Svetinjama, u koju niko nikada ne ulažaše osim arhijereja, i to jedanput godišnje. Sv. Teofilakt Ohridski veli, da je Zaharija „van sebe bio i Bogom obuzet“ kada je Djevu uvodio u najsvetije mesto hrama, iza druge zavese, inače se ne bi mogao ovaj postupak njegov objasniti. Tada roditelji prinesoše žrtvu Bogu, prema zakonu, primiše blagoslov od sveštenika, i vratiše se doma, a Presveta Djeva osta pri hramu. I prebivaše ona pri hramu punih 9 godina. Dok joj behu roditelji živi posećivahu je često, a naročito blažena Ana. Kada pak roditelji njeni behu Bogom odazvani iz ovoga sveta, Presveta Djeva osta kao siroče, i ne željaše nikako do smrti udaljavati se iz hrama niti stupati u brak. Kako to beše protivno i zakonu i običaju u Izrailju, to ona po navršetku 12 godina bi data sv. Josifu, srodniku svome u Nazaret, da pod vidom obručnice živi u devstvenosti, te tako i da svoju želju ispuni i prividno zakon zadovolji. Jer u to vreme ne znade se u Izrailju za devojke zaveštane na devstvo do kraja života. Presveta Djeva Marija beše prva takva doživotno zaveštana devojka, i njoj posle sledovahu u crkvi Hristovoj hiljade i hiljade devstvenica i devstvenika.
Roditelji Svetu Djevu U hram sveti uvođahu, I po svome obećanju Gospodu je predavahu: Hram se u hram uvođaše, Dok angeli zapojaše, Zapojaše u milini Maloj Djevi u belini. Našu Djevu deve prate Sa himnama i svećama, Zaharija privodi je Svetinji nad Svetinjama; U svetinju uvodi je Gde se strašna tajna krije Gde je ćivot od zaveta, Gde je zlatna kadilnica, Gde je žezal i gde mana, Gde svih tajni sakrivnica – Tu se vodi Djeva čista, Tajni ćivot živog Hrista.
Pokori se volji Božjoj i ne ispituj suviše sudove Božje, jer možeš s uma sići. Jer su sudovi Božji bezbrojni i nedokučni. Neki monah u pustinji, misleći za sebe da je dostigao savršenstvo, moljaše se Bogu još, da mu Bog otkrije Svoje različne sudove u životu ljudskom. I Bog mu stavi pomisao u um, da ide na daleko nekome starcu duhovniku, i pita o tome. Kada pak monah beše na putu pridruži mu se angel Božji u vidu obična čoveka i reče mu da i on hoće k onome starcu. Putujući tako zajedno padoše na konak kod nekoga bogoljubiva čoveka, koji ih dobro ugosti, davši im da jedu iz srebrnog tanjira. Kada jedoše, angel uze tanjir i baci ga u more. Monahu to beše i čudno i krivo, no ćutaše. Drugi dan padoše na konak opet kod nekoga čoveka gostoljubca, koji ih usrdno primi i svojski počasti. Pri polasku izvede taj čovek sina svoga jedinca, da ga putnici blagoslove. A angel Božji uze dete za gušu i udavi. Ražljuti se monah i upita angela, ko je on i zašto takva nedela čini? Odgovori mu angel krotko: onaj prvi čovek u svemu je Bogu ugodan, i ništa nema u domu njegovu što je nepravdom stečeno, osim onog srebrnog tanjira. Po Božjem sudu ja bacih onaj ukrađeni tanjir, da bi čovek onaj bio u svemu prav pred Bogom. I onaj drugi muž je Bogu ugodan, i nema ništa u domu njegovu što bi navlačilo gnev Božji, osim sina mu, koji bi, ako bi odrastao, bio veliki zlotvor i sasud demonski. Zato po Božjem sudu udavih to dete, da mu dušu spasem za vremena zbog dobrote očeve, a i oca da sačuvam od bede mnoge. Eto to su i takvi su tajanstveni i nedokučni sudovi Božji. A ti, starče, idi u svoju keliju i nemoj se truditi uludo, ispitujući ono što je u vlasti jedinoga Boga.
Da sozercavam čudesno stvaranje sveta, i to: 1. kako stvori Bog čoveka od praha zemnoga; 2. kako mu dunu u nos duh životni; 3. kako posta čovek duša živa.
o vernima kao jednom telu i jednom duhu
Jedno tijelo, jedan duh. (Ef. 4, 4) Da se staraju verni, da budu jedno tijelo i jedan duh; to preporučuje sveti apostol. Pod jednim telom razume se jedna vera, bez cepanja, bez jeresi, bez samovolje: cela crkva je jedno telo, kome je glava Hristos. Pod jednim duhom razume se ljubav, ljubav plamena svih vernih prema Hristu, od koga proizlazi i uzajamna ljubav. Množina da bude kao jednina; mnogo ljudi kao jedan čovek. To je čudo hrišćanske vere i hrišćanske ljubavi. Nema te sile u svetu, koja može biti jačom sponom među ljudima. Ni ista krv, ni isti jezik, ni isto ognjište, ni isti roditelji, niti ma kakvi materijalni interesi – ništa od toga nije ni izdaleka onakva silna spona kao vera i ljubav hrišćanska. Tom silnom i neodoljivom sponom povezani su svi članovi crkve među sobom. I crkva Božja stoji kao jedan čovek, u vremenu i u večnosti -jedno tijelo, jedan duh. Ovome čudesnom jedinstvu ništa tako ne protivreči kao gordost pojedinih ljudi. Gordost krivi veru, hladni ljubav; gordost stvara jeresi, cepa crkvu, žrtvuje dobro celine ugodnosti ličnoj. Gordost je u suštini odsustvo i vere i ljubavi. Neka nas Bog, braćo, sačuva od gordosti, praiskonog neduga roda ljudskog. Da bi bili vazda jedno tijelo i jedan duh u Gospodu našem Isusu Hristu. Tebi Gospode Isuse, Tebi Glavo Crkve, Tebi slava i hvala vavek. Amin.
Sledeći praznik · za 5 dana
Crveno slovoutorak, 9. decembar
Ulje