petak
12. mart
28. februar po starom kalendaru
Spomen dana
Spomen ovog dana još nije unet u kalendar.
petak
28. februar po starom kalendaru
Spomen ovog dana još nije unet u kalendar.

Ovaj svetitelj beše prezviter u Aleksandriji u ono vreme kada patrijarh u tom mestu beše jeretik Dioskor, jedan od pokretača monofizitske jeresi, koja učaše da u Hristu nisu dve prirode nego jedna. U to vreme carovaše Markijan i Pulherija. Proterije, muž svet i blagočestiv, ustade protiv Dioskora, zbog čega pretrpe mnoge bede. Tada bi sazvan IV vaseljenski sabor u Halkidonu, na kome jeres monofizitska bi osuđena, Dioskor zbačen s prestola patrijaršijskog i poslat u zatočenje. Na njegovo mesto bi izabran ovaj pravoverni muž Proterije. On upravljaše crkvom sa revnošću i ljubavlju istinskog sledbenika Hristova. No sledbenici Dioskorovi ne prestaše stvarati metež u Aleksandriji. Pri jednom takom krvavom metežu Proterije izađe iz grada s namerom da se privremeno udalji, ali mu se na putu javi prorok Isaija i reče: „Vrati se u grad, ja čekam da te uzmem“. Proterije se vrati i uđe u crkvu. Čuvši za ovo, obesni jeretici navališe u crkvu, uhvatiše patrijarha i noževima ga izbodoše. S Proterijem pogiboše tada još šestorica hrišćana. Tako primi mučenički venac za istinu pravoslavnu ovaj divni pastir stada Hristova, 457. godine.
Drug i stradalnik svetog Prokopija Dekapolita. Vasilije verno sledovaše svome učitelju Prokopiju i u miru i u gonjenju. Mnoge muke pretrpe od ikonoboraca. A kada ikonoborci propadoše, po Božjem Promislu, Vasilije se vrati zajedno s Prokopijem u svoj manastir gde se u postu i molitvi dugo podvizavaše, i mirno skonča 747. godine.
Odlikovao se velikom krotošću. U vreme Dekija bi izveden na sud i ljuto mučen za Hrista. Pred smrt vide u viziji žrtveno jagnje, što on protumači kao znak svoje skore žrtve. Bi mučen od eparha Publija, i najzad na krst raspet u Pergiji 250. godine.
Živeo životom juroda u gradu Pskovu u vreme cara Ivana Groznoga i upokojio se 28. februara 1576. godine.
Dve prirode Gospod spoji, Da ih više ne razdvoji: Čovečansku i božansku, Da ih više ne razdvoji. Bog i Čovek – ličnost jedna Na dve strane neposredna. Bogočovek i Spasitelj, Razdvojenog Sjedinitelj, Večnih tajni Tolkovatelj, Carstva svetih Osnovatelj. Bog čoveku priđe bliže, Večnost spusti, vreme diže, Hristos – truba Svetog Trojstva, Hristos – tajna čudnog Dvojstva: Bog istinit čovek posta. Dole siđe, gore osta. Niti pade nit posrnu. No telom se zaogrnu. To je sveta ljubav čista. Ljubav večna, večno ista: Malim prstom diže diva, A za um je nepojmljiva.
Retkom neustrašivošću odlikovali su se jurodivi Hrista radi. Blaženi Nikolaj trčao je po ulicama grada Pskova praveći se lud, ukorevajući ljude za njihove tajne grehe i proričući ono što će im se dogoditi. Kada car Ivan Grozni uđe u Pskov, sav grad beše u strahu i užasu od groznog cara. Pred svakom kućom beše položen hleb i so kao dobrodošlica caru, no narod se ne pojavljivaše. Kada načalnik grada pred crkvom podnese caru na poslužavniku hleb i so, car oturi poslužavnik i hleb i so pade na zemlju. Tada se pred carem pojavi blaženi Nikolaj, u dugačkoj košulji, opasan konopom, jašući na štapu, kao dete, pa uzviknu: „Ivanuška, Ivanuška, jedi hleba i soli a ne čovečje krvi.“ Pojuriše vojnici, da ga uhvate no on odjuri i sakri se. Saznavši car o ovom blaženom, ko je on i šta je, poseti ga u njegovoj tesnoj odaji. Bila je prva nedelja Časnog posta. Čuvši da mu car dolazi u posetu, Nikolaj nađe komad sirovog mesa, pa kad mu car stupi u keliju, Nikolaj se pokloni i ponudi caru meso: „Jedi, Ivanuška, jedi!“ Ljutito mu odgovori grozni car: „Ja sam hrišćanin i ne jedem mesa uz post.“ Tada mu brzo odgovori Božji čovek: „Ta ti činiš i gore: hraniš se čovečijim mesom i krvlju, zaboravljajući ne samo na post nego i Boga!“ Ova lekcija uđe u srce cara Ivana i on postiđen odmah napusti Pskov gde beše naumio učiniti veliki pokolj.
Da sozercavam Gospoda Isusa kao hleb života (Jov. 6, 48) i to: 1. kao hleb kojim se duša hrani i živi, 2. kao hleb kojim se um hrani i prosvećuje, 3. kao hleb kojim se srce hrani i oblagorođava.
o hrani duševnoj
Ja sam hleb Života. (Jov. 6, 48) Tako reče Gospod Isus gladnome rodu ljudskom. I reč se ta obistini kroz vekove na bezbrojnim sledbenicima Hristovim, koji Gospoda primiše kao hranu duše svoje. Neki očajni mladić, koji stajaše blizu samoubistva, ispovedi se jednom duhovniku. Sasluša ga duhovnik pažljivo pa mu reče: „Sine moj, sam si kriv nevolji svojoj. Duša je tvoja izgladnela do smrti. Ti si celoga života učio samo kako da hraniš telo, no nisi nikad ni pomislio da i duša potrebuje svoju hranu, i to veću i češću nego što telu treba. Duša je tvoja na umoru od gladi. Jedi i pij Hrista, sine moj. Samo to može povratiti dušu tvoju od smrti. Svaki dan i neprestano jedi i pij Hrista; On je životvorni hleb duša naših.“ Posluša mladić starca i povrati se u život. Hranimo, braćo, dušu svoju Hristom, da bi duša naša bila živa i zdrava. Hranimo neprestano um naš mislima Hristovim, da bi um naš bio prosvećen i vedar. Hranimo neprestano srce naše ljubavlju Hristovom, da bi srce naše bilo sito i radosno. Hranimo neprestano volju našu zapovestima Hristovim i primerom Hristovim, da bi volja naša svakominutno činila dobra dela. Neka Hristove misli budu naše misli; i Hristova ljubav naša ljubav; i Hristova dobra volja naša dobra volja. Neprestano hranimo duše naše Hristom Gospodom; neprestano dušom jedimo Njega i pijmo Njega. Nema hranljivijeg hleba od Njega, nema slađeg pića od Njega. U pričešću On se sav daje nama, telom i krvlju. No pričešće je opomena, da duše naše treba neprekidno da hranimo Njime. Neprekidno Njega da jedemo i pijemo, kao što neprestano dišemo. O blagi i slatki Gospode naš, pokreni duše naše, da se neprestano Tobom hrane i žive budu. Ti si naš hleb života. Tebi slava i hvala vavek. Amin.
Sledeći praznik · za 26 dana
Crveno slovosreda, 7. april
Riba