1. Dnevnika 21

Ali usta sotona na Izrailja i navrati Davida da izbroji Izrailja.

I reče David Joavu i knezovima narodnijem: Idite, izbrojte sinove Izrailjeve od Virsaveje sve do Dana, pa mi javite da znam koliko ih ima.

Ali Joav reče: Neka doda Gospod narodu svojemu koliko ga je sada još sto puta toliko; nijesu li, care gospodaru moj, svi sluge gospodaru mojemu? Zašto traži to gospodar moj? Zašto da bude na grijeh Izrailju?

Ali riječ careva nadjača Joava. I tako otide Joav i obide svega Izrailja, pa se vrati u Jerusalim.

I dade Joav broj propisanoga naroda Davidu; i bijaše svega naroda Izrailjeva tisuća tisuća i sto tisuća ljudi koji mahahu mačem, a naroda Judina četiri stotine i sedamdeset tisuća ljudi koji mahahu mačem.

A plemena Levijeva i Venijaminova ne izbroji s njima, jer mrska bješe Joavu zapovijest careva.

A ne bješe mila Bogu ta stvar; zato udari Izrailja.

I David reče Bogu: Sagriješih veoma što to uradih; ali uzmi bezakonje sluge svojega, jer veoma ludo radih.

A Gospod reče Gadu, vidiocu Davidovu, govoreći:

Idi kaži Davidu i reci: Ovako veli Gospod: Troje ti dajem, izberi jedno da ti učinim.

I dođe Gad k Davidu i reče mu: Tako veli Gospod, biraj:

Ili glad za tri godine, ili tri mjeseca da bježiš od neprijatelja svojih i mač neprijatelja tvojih da te stiže, ili tri dana mač Gospodnji i pomor da bude u zemlji i anđeo Gospodnji da ubija po svijem krajevima Izrailjevijem. Sada, dakle, gledaj što ću odgovoriti onomu koji me je poslao.

A David reče Gadu: U tjeskobi sam ljutoj; ali neka zapadnem Gospodu u ruke, jer je veoma velika milost njegova; a ljudima da ne zapadnem u ruke.

I tako pusti Gospod pomor na Izrailja, te pade Izrailja sedamdeset tisuća ljudi.

I posla Gospod anđela u Jerusalim da ga ubija; i kad ubijaše, pogleda Gospod i sažali mu se sa zla; i reče anđelu koji ubijaše: Dosta, spusti ruku svoju. A anđeo Gospodnji stajaše kod gumna Ornana Jevusejina,

A David podiže oči svoje i vidje anđela Gospodnjega gdje stoji između zemlje i neba, a u ruci mu go mač kojim bješe zamahnuo na Jerusalim. ; i pade David i starješine ničice, obučeni u kostrijet.

I reče David Bogu: Nijesam li ja zapovjedio da se izbroji narod? Ja sam, dakle, zgriješio i zlo učinio; a te ovce šta su učinile? Gospode Bože moj, neka se ruka tvoja obrati na me i na dom oca mojega; ali ne na taj narod da ga potre.

Tada anđeo Gospodnji reče Gadu da kaže Davidu da izide gore i načini oltar Gospodu na gumnu Ornana Jevusejina.

I izide David po riječi Gadovoj, koju mu reče u ime Gospodnje.

A Ornan okrenuv se ugleda anđela i sakri se sa četiri sina svoja. Jer Ornan vrsijaše pšenicu.

Utom dođe David do Ornana; i pogledav Ornan kad vidje Davida izide iz gumna i pokloni se Davidu licem do zemlje.

Tada reče David Ornanu: Daj mi to gumno da načinim na njemu oltar Gospodu; za novce koliko vrijedi daj mi ga da bi prestao pomor u narodu.

A Ornan reče Davidu: Uzmi i neka čini gospodar moj car što mu je drago; evo, dajem i volove za žrtve paljenice, i kola za drva i pšenicu za dar; sve to dajem.

A car David reče Ornanu: Ne, nego ću kupiti za novce šta vrijedi, jer neću da prinesem Gospodu što je tvoje, ni da prinesem žrtve paljenice poklonjene.

I dade David Ornanu za ono mjesto na mjeru šest stotina sikala zlata.

I ondje načini David oltar Gospodu, i prinese žrtve paljenice i žrtve zahvalne; i prizva Gospoda i usliši ga spustivši oganj s neba na oltar žrtve paljenice.

I zapovjedi Gospod anđelu, te vrati mač svoj u korice.

U ono vrijeme vidjev David da ga Gospod usliši na gumnu Ornana Jevusejina, prinošaše žrtve ondje.

A šator Gospodnji koji načini Mojsije u pustinji i oltar za žrtve paljenice bijaše u to vrijeme na visini u Gavaonu.

I David ne može ići k njemu da traži Boga, jer se uplaši od mača anđela Gospodnjega.