Stari zavet · Istorijske knjige
Nemija 4
Zidanje se nastavlja i pored poruga i smetnji. Mjere predostrožnosti prilikom zidanja.
1
A kad ču Sanavalat da zidamo zid, razgnjevi se i rasrdi se vrlo, i rugaše se Jevrejima,
2
I govoriše pred braćom svojom i vojnicima Samarijskim: Šta rade ti nemoćni Judejci? Hoćemo li ih ostaviti? Hoće li prinositi žrtve? Hoće li sada svršiti? Eda li će u život povratiti iz praha kamenje spaljeno?
3
A Tovija Amonac koji bijaše uza nj reče: Neka zidaju; da lisica dođe, provaliće kameni zid njihov.
4
Čuj, Bože naš, kako nas preziru; obrati rug njihov na njihovu glavu i daj da budu grabež u zemlji gdje bi robovali.
5
I ne pokrivaj bezakonja njihova, i grijeh njihov da se ne izbriše pred tobom, jer te dražiše za one koji zidaju.
6
I tako zidasmo zid, i sav se zid sastavi do polovine, i narod imaše volju da radi.
7
A kad ču Sanavalat i Tovija i Arapi i Amonci i Azoćani da se opravlja zid Jerusalimski i da se počelo zatvarati što je provaljeno, razgnjeviše se vrlo;
8
I složiše se svi zajedno da dođu i udare na Jerusalim i da smetu.
9
A mi se molismo Bogu svojemu i postavljasmo stražu prema njima dan i noć od straha njihova.
10
A Judejci rekoše: Klonula je snaga nosiocima, a praha ima mnogo, ne možemo zidati zida.
11
A naši neprijatelji rekoše: Da ne doznadu i ne opaze dokle ne dođemo usred njih, pa ćemo ih pobiti i prekinuti posao.
12
Ali dođoše Judejci koji kod njih življahu i kazaše nam deset puta: Čuvajte sva mjesta kuda se ide k nama.
13
Tada namjestih narod u nizima iza zida i na strmenima, postavih narod po porodicama s mačevima i kopljima i lukovima.
14
I razgledavši ustah i rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: Ne bojte ih se. Pomenite Gospoda velikoga i strašnoga, i bijte se za braću svoju, za sinove svoje i kćeri svoje, za žene svoje i kuće svoje.
15
A kad čuše neprijatelji naši da smo doznali, razbi Gospod njihovu namjeru, i mi se vratismo svi k zidu, svaki na svoj posao.
16
I otada polovina mojih momaka poslovaše, a druga polovina držaše koplja i štitove i lukove i oklope, i knezovi stajahu iza svega doma Judina.
17
I koji zidahu i koji nošahu teret i koji tovarahu, svaki jednom rukom rađaše, a u drugoj držaše koplje.
18
A koji zidahu, svaki imahu mač pripasan uz bedricu, i tako zidahu. A trubač stajaše kod mene.
19
Jer rekoh starješinama i glavarima i ostalom narodu: Posao je velik i dug, i mi smo se rasuli po zidu daleko jedan od drugoga.
20
Gdje čujete trubu da trubi, onamo trčite k nama; Bog naš vojevaće za nas.
21
Tako rađasmo posao, i polovina ih držaše koplja od zore pa dokle zvijezde ne izidu.
22
U to vrijeme još rekoh narodu: Svaki s momkom svojim neka noćuje u Jerusalimu da bi nam noću stražili a danju radili.
23
A ja i moja braća i momci moji i stražari što idu za mnom, nećemo svlačiti sa sebe haljina; u svakoga da je mač i voda.
Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.