Stari zavet · Poučne knjige

Psalmi 78

Vjernost Božija u vođenju njegovog neposlušnog naroda kroz istoriju. Nauk Asafov.

Ovaj psalam u Psaltiru (po Septuaginti: psalam 77)

Čuj, narode moj, nauk moj, prigni uho svoje k riječima usta mojih.

Otvoram za priču usta svoja, kazaću stare pripovijetke.

Što slušasmo i doznasmo, i što nam kazivaše oci naši,

Nećemo zatajiti od djece njihove, naraštaju poznom javićemo slavu Gospodnju, i silu njegovu i čudesa koja je učinio.

Svjedočanstvo podiže u Jakovu, i u Izrailju postavi zakon, koji dade ocima našim da ga predadu djeci svojoj;

Da bi znao potonji naraštaj, djeca koja će se roditi, pa i oni da bi kazivali svojoj djeci

Da polažu na Boga nadanje svoje, i ne zaboravljaju djela Božijih, i zapovijesti njegove da drže;

I da ne budu kao oci njihovi, rod nevaljao i uporan, rod koji ne bješe tvrd srcem svojim, niti vjeran Bogu duhom svojim.

Sinovi Jefremovi naoružani, koji strijeljaju iz luka, vratiše se natrag, kad bijaše boj.

Ne sačuvaše zavjeta Božijega, i po zakonu njegovu ne htješe hoditi.

Zaboraviše djela njegova, i čudesa koja im je pokazao,

Kako pred ocima njihovijem učini čudesa u zemlji Misirskoj, na polju Soanu;

Razdvoji more i provede ih, od vode načini zid;

I vodi ih danju oblakom, i svu noć svijetlijem ognjem;

Raskida stijene u pustinji, i poji ih kao iz velike bezdane;

Izvodi potoke iz kamena, i vodi vodu rijekama.

Ali oni još jednako griješiše njemu, i gnjeviše Višnjega u pustinji.

I kušaše Boga u srcu svom, ištući jela po volji svojoj,

I vikaše na Boga, i rekoše: „Može li Bog zgotoviti trpezu u pustinji?

Evo, On udari u kamen, i poteče voda, i rijeke ustadoše; može li i hljeba dati? Hoće li i mesa postaviti narodu svojemu?“

Gospod ču i razljuti se, i oganj se razgorje na Jakova, i gnjev se podiže na Izrailja.

Jer ne vjerovaše Bogu i ne uzdaše se u pomoć njegovu.

Tada zapovjedi oblacima odozgo, i otvori vrata nebeska,

I pusti, te im podaždje mana za jelo, i hljeb nebeski dade im.

Hljeba anđelskoga jeđaše čovjek; posla im jela do sitosti.

Pusti nebom ustoku, i navede silom svojom jug;

I kao prahom zasu ih mesom, i kao pijeskom morskim pticama krilatim;

Pobaca ih sred okola njihova, oko šatora njihovijeh.

I najedoše se i dade im što su željeli.

Ali ih još i ne prođe želja, još bješe jelo u ustima njihovijem.

Gnjev se Božji podiže na njih i pomori najjače među njima, i mladiće u Izrailju pobi.

Preko svega toga još griješiše, i ne vjerovaše čudesima njegovijem.

I pusti, te dani njihovi prolaziše uzalud, i godine njihove u strahu.

Kad ih ubijaše, onda pritjecahu k njemu, i obraćahu se i iskahu Boga;

I pominjahu da je Bog odbrana njihova, i Višnji izbavitelj njihov.

Laskahu mu ustima svojima, i jezikom svojim lagahu mu.

A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.

Ali on bješe milostiv, i pokrivaše grijeh, i ne pomori ih, često ustavljaše gnjev svoj, i ne podizaše sve jarosti svoje.

Opominjaše se da su tijelo, vjetar koji prolazi i ne vraća se.

Koliko ga puta rasrdiše u pustinji, i uvrijediše u zemlji gdje se ne živi!

Sve nanovo kušaše Boga, i sveca Izrailjeva dražiše.

Ne sjećaše se ruke njegove, i dana u koji ih izbavi iz nevolje,

U koji učini u Misiru znake svoje, i čudesa svoja na polju Soanu;

I povrže u krv rijeke njihove i potoke njihove, da ne mogoše piti.

Posla na njih bubine da ih kolju, i žabe da ih more.

Ljetinu njihovu dade crvu, i muku njihovu skakavcima.

Vinograde njihove pobi gradom, i smokve njihove slanom.

Gradu predade stoku njihovu, i stada njihova munji.

Posla na njih ognjeni gnjev svoj, jarost, srdnju i mržnju, četu zlijeh anđela.

Ravni stazu gnjevu svojemu, ne čuva duša njihovijeh od smrti, i život njihov predade pomoru.

Pobi sve prvence u Misiru, prvi porod po kolibama Hamovijem.

I povede narod svoj kao ovce, i vodi ih kao stado preko pustinje.

Vodi ih pouzdano, i oni se ne bojaše, a neprijatelje njihove zatrpa more.

I dovede ih na mjesto svetinje svoje, na ovu goru koju zadobi desnica njegova.

Odagna ispred lica njihova narode; ždrijebom razdijeli njihovo dostojanje, i po šatorima njihovijem naseli koljena Izrailjeva.

Ali oni kušaše i srdiše Boga višnjega, i uredaba njegovijeh ne sačuvaše.

Odustaše i odvrgoše se, kao i oci njihovi, slagaše kao rđav luk.

Uvrijediše ga visinama svojim, i idolima svojim razdražiše ga.

Bog ču i razgnjevi se i rasrdi se na Izrailja veoma.

Ostavi naselje svoje u Silomu, šator u kojem življaše s ljudima.

I opravi u ropstvo slavu svoju, i krasotu svoju u ruke neprijateljeve.

I predade maču narod svoj, i na dostojanje svoje zaplamtje se.

Mladiće njegove jede oganj, i djevojkama njegovijem ne pjevaše svatovskih pjesama;

Sveštenici njegovi padaše od mača, i udovice njegove ne plakaše.

Najposlije kao iza sna probudi se Gospod, prenu se kao junak kad se napije vina.

I pobi neprijatelje svoje s leđa, vječnoj sramoti predade ih.

I ne htje šatora Josifova, i koljena Jefremova ne izabra.

Nego izabra koljeno Judino, goru Sion koja mu omilje.

I sagradi svetinju svoju kao gornje svoje stanove, i kao zemlju utvrdi je dovijeka.

I izabra Davida, slugu svojega, i uze ga od torova ovčijih,

I od dojilica dovede ga da pase narod njegov, Jakova, i našljedstvo njegovo, Izrailja.

I on ih pase čistijem srcem, i vodi ih mudrijem rukama.

Glave · Psalmi

Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.