Jestira 4

A Mardohej, doznavši šta se događa, razdrije haljine svoje i obuče se u kostrijet i posu pepelom, pa istrčavši preko gradskog trga, vikaše glasom velikim gorko: Uništava se narod koji nije učinio nikakvu nepravdu!

I dođe do carskih vrata i stade; jer nije mu bilo dozvoljeno da uđe u dvor sa kostrijetom i pepelom.

I po svoj zemlji gdje je pokazivano (carevo) pismo, nastade vapaj i plač i ridanje veliko Judejaca, kostrijet i pepeo prostirahu sebi.

I uđoše sluškinje i evnusi caričini, i obavijestiše je; i ona se smete čuvši šta se dogodi, pa posla Mardoheju da se obuče i da skine kostrijet i pepeo, ali on ne posluša.

Tada Jestira pozva Ahrateja, svoga evnuha koji joj služaše,

I posla ga da joj sazna od Mardoheja o čemu je riječ.

Mardohej, pak, kaza mu šta se dogodilo i obećanje koje je obećao Aman caru za riznicu deset hiljada talanata – da istrijebi Judejce.

I prepis (naredbe) izložen u Susanu o njihovom istrijebljenju dade mu da pokaže Jestiri, i reče mu da joj naloži da uđe i umoli cara da se zauzme za narod, sjećajući se dana poniženja svoga – kako si othranjena mojom rukom, jer je Aman, drugi poslije cara, govorio protiv nas do smrti; prizovi Gospoda, govori caru o nama i izbavi nas od smrti.

Tada ušavši Ahratej, kaza joj sve ove riječi.

A Jestira reče Ahrateju: Idi Mardoheju i reci:

Da svi narodi carstva znaju da svaki čovjek ili žena koji uđu k caru u unutrašnji dvor nezvani, nema im spasa. Samo onaj kome car pruži zlatnu palicu, taj će se spasiti. A ja nisam pozvana da uđem kod cara ima već trideset dana.

I javi Ahratej Mardoheju sve riječi Jestirine.

I reče Mardohej Ahrateju: Idi i reci joj: Jestira, ne misli o sebi da ćeš se ti jedina spasiti u carstvu od svih Judejaca;

Uostalom, ako ne poslušaš u ovom času, od drugdje biće pomoć i zaštita Judejcima, a ti i dom oca tvoga poginuće. I ko zna da li upravo zbog ovog vremena nisi postala kraljica?

I posla Jestira došavšeg k njoj Mardoheju govoreći:

Idi i saberi Judejce koji su u Susanu i postite za mene, i ne jedite i ne pijte tri dana, dan i noć, a i ja i sluškinje moje nećemo jesti. I tada ću ući k caru suprotno zakonu, pa makar me pogubio.

I otišavši Mardohej, učini sve ono što mu zapovijedi Jestira,

17a. I pomoli se Bogu sjećajući se svih djela Gospodnjih i reče: 17b. Gospode, Gospode, care Svedržitelju, jer je sve u vlasti Tvojoj, i nema ga koji će se suprotstaviti kad zahtjedneš da spaseš Izrailja; 17v. Jer Ti si stvorio nebo i zemlju i sve što je divno u podnebesju, i Gospodar si svega, i nema ga ko će se oduprijeti Tebi Gospodu. 17g. Ti sve znaš; Ti znaš, Gospode, da ne učinih ovo zbog uvrede niti zbog gordosti niti zbog častoljublja, to što se ne poklonih gordom Amanu, jer bih bio spreman da cjelivam i trag nogu njegovih radi spasenja Izrailja. 17d. Nego sam ovo učinio da ne bih dao slavu čovjeku iznad slave Božije, i nikome se neću pokloniti osim Tebi, Gospodu mome, i neću to sa gordošću činiti. 17đ. – I sada, Gospode Bože, Care, Bože Izrailjev, poštedi narod Tvoj, jer nam pripremaju propast i poželješe da istrijebe Tvoje nasljeđe od iskoni. 17e. – Ne prezri udio svoj koji si za sebe izbavio iz Egipta; 17ž. Usliši molitvu moju i smiluj se izbranju svome i okreni ridanje naše na veselje, da bismo živjeći pojali imenu Tvome, Gospode, i ne pogubi usta koja Ti poju hvalu, Gospode. 17z. I sav Izrailj zavapi svom snagom svojom, jer smrt njihova bješe pred očima njihovim. 17i. – I Jestira carica pribježe ka Gospodu, smrtnom borbom obuzeta, i skinuvši haljine slave svoje, obuče se u haljine tuge i plača; i umjesto sujetnih masti, prahom i pepelom posu glavu svoju i tijelo svoje iznuri veoma i svako mjesto ukrašavanja u veselju svome pokri raspuštenom kosom svojom, i moljaše se Gospodu, Bogu Izrailjevu, i reče: 17j. – Gospode moj, Care naš jedini, pomozi meni samoj i nemajućoj pomoćnika sem Tebe, jer je bijeda moja u ruci mojoj. 17k. Slušala sam od rođenja svoga, u plemenu očinstva moga, da si Ti, Gospode, izabrao Izrailj između svih naroda i oce naše između svih predaka njihovih u nasljedstvo vječno i da si im činio sve što si govorio. 17l. A sada sagriješismo pred Tobom, i predao si nas u ruke neprijatelja naših, zato što slavismo bogove njihove; pravedan si, Gospode. 17lj. – I sada, ne bi im dosta gorko robovanje naše, nego staviše ruke svoje na ruke idola svojih, da bi istrgli zapovijest usta Tvojih i istrijebili nasljedstvo Tvoje i zatvorili usta onih koji Ti poju hvalu, i ugasili slavu Hrama Tvoga i žrtvenika Tvoga; 17m. Da bi otvorili usta (mnogobožnih) naroda na podvige sujetne i divili se caru tjelesnom dovijeka. 17n. Ne predaj, Gospode, skiptar svoj onim (bogovima) kojih nema; i da se ne podsmjehnu padu našem, nego okreni namjeru njihovu na njih same, a podstrekača protiv nas učini primjerom sramotnim. 17nj. Pomeni, Gospode, projavi se u času žalosti naše i mene ohrabri, care bogova i svakog načalstva, obdržitelju. 17o. – Podaj riječ blagougodnu ustima mojim pred tim lavom i promijeni srce njegovo na mržnju protiv neprijatelja našeg na njegovu propast i jednomišljenika njegovih; 17p. A nas izbavi rukom svojom i pomozi meni samoj koja nema nikoga osim Tebe, Gospode. 17r. Ti sve znaš i znano ti je da omrznuh slavu bezakonu i da se gadim postelje neobrezanih i svega tuđinskoga. 17s. – Ti znaš nevolju moju, da se gnušam znamenja gordosti moje što je na glavi mojoj, u dane viđenja moga gnušam se ovoga kao krpe od ženske nečisti, i ne nosim ga u dane molitvenog tihovanja moga. 17t. – I nije jela sluškinja Tvoja sa trpeze Amanove, i nisam slavila gozbu carevu, niti pila vina žrtava (idolskih); 17ć. I nije imala radosti sluškinja Tvoja od dana promjene svoje do sada, osim zbog Tebe, Gospode, Bože Avramov. 17u. – Bože, Svedržitelju, usliši glas obeznađenih i izbavi nas iz ruku nečastivih; i izbavi me od straha moga.