Izlazak 15

Tada zapjeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pjesmu Gospodu, i rekoše ovako: Pjevaću Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more.

Sila je moja i pjesma moja Gospod, koji me izbavi; on je Bog moj, i slaviću ga; Boga oca mojega, i uzvišivaću ga.

Gospod je velik ratnik; ime mu je Gospod.

Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more; izbrane vojvode njegove utopiše se u Crvenom moru.

Bezdani ih pokriše; padoše u dubinu kao kamen.

Desnica tvoja, Gospode, proslavi se u sili; desnica tvoja, Gospode, satre neprijatelja.

I mnoštvom veličanstva svojega oborio si one koji ustaše na te; pustio si gnjev svoj, i proždrije ih kao slamu.

Od daha nozdara tvojih sabra se voda; stade u gomilu voda koja teče; stinuše se vali usred mora.

Neprijatelj reče: Tjeraću, stignuću, dijeliću plijen; nasitiće ih se duša moja, izvući ću mač svoj, istrijebiće ih ruka moja.

Ti dunu vjetrom svojim, i more ih pokri, i utonuše kao olovo u dubokoj vodi.

Ko je kao ti među silnima, Gospode? Ko je kao ti slavan u svetosti, strašan u hvali, i da čini čudesa?

Ti pruži desnicu svoju, i proždrije ih zemlja.

Vodiš milošću svojom narod koji si iskupio, vodiš krjepošću svojom u stan svetosti svoje.

Čuće narodi, i zadrhtaće; muka će spopasti one koji žive u zemlji Filistejskoj.

Tada će se prepasti starješine Edomske, junake Moavske spopašće drhat, uplašiće se svi koji žive u Hananskoj.

Spopašće ih strah i trepet; od veličine ruke tvoje zamuknuće kao kamen, dokle ne prođe narod tvoj, Gospode, dokle ne prođe narod, koji si zadobio.

Odvešćeš ih i posadićeš ih na gori našljedstva svojega, na mjestu koje si sebi za stan spremio, Gospode, u svetinji, Gospode, koju su tvoje ruke utvrdile.

Gospod će carovati dovijeka.

Jer uđoše konji Faraonovi s kolima njegovijem i s konjicima njegovijem u more, i Gospod povrati na njih vodu morsku; a sinovi Izrailjevi prijeđoše suhim posred mora.

I Marija proročica, sestra Aronova, uze bubanj u ruku svoju; a za njom izidoše sve žene s bubnjima i sviralama.

I otpijevaše im Marija: Pjevajte Gospodu, jer se slavno proslavi; konja i konjika vrže u more.

Potom krenu Mojsije sinove Izrailjeve od Mora crvenoga, i pođoše u pustinju Sur; i tri dana išavši po pustinji ne nađoše vode.

Odande dođoše u Meru, ali ne mogoše piti vode u Meri, jer bješe gorka; otuda se prozva mjesto Mera.

Tada stade narod vikati na Mojsija govoreći: Šta ćemo piti?

I Mojsije zavapi ka Gospodu, a Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu, i voda posta slatka. Ondje mu dade uredbu i zakon, i ondje ga okuša.

I reče: Ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega, i učiniš što je pravo u očima njegovijem, i ako prigneš uho k zapovijestima njegovijem i uščuvaš sve uredbe njegove, nijedne bolesti koju sam pustio na Misir neću pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, ljekar tvoj.

I dođoše u Elim, gdje bijaše dvanaest izvora i sedamdeset palama; i ondje stadoše u oko kod vode.