Brojevi 14

Tada se podiže sav zbor i stade vikati, i narod plakaše onu noć.

I vikahu na Mojsija i na Arona svi sinovi Izrailjevi; i sav zbor reče im: Kamo da smo pomrli u zemlji Misirskoj ili da pomremo u ovoj pustinji!

Zašto nas vodi Gospod u tu zemlju da izginemo od mača, žene naše i djeca naša da postanu roblje? Nije li bolje da se vratimo u Misir?

I rekoše među sobom: Da postavimo starješinu, pa da se vratimo u Misir.

Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svijem zborom sinova Izrailjevijeh.

A Isus, sin Navin, i Halev, sin Jefonijin, između onijeh što uhodiše zemlju, razdriješe haljine svoje,

I rekoše svemu zboru sinova Izrailjevijeh govoreći: Zemlja koju prođosmo i uhodismo, vrlo je dobra zemlja.

Ako smo mili Gospodu, on će nas odvesti u tu zemlju, i daće nam je; a to je zemlja u kojoj teče mlijeko i med.

Samo se ne odmećite Gospoda, i ne bojte se naroda one zemlje; jer ih možemo pojesti; odstupio je od njih zaklon njihov, a s nama je Gospod, ne bojte ih se.

Tada reče sav zbor da ih pobiju kamenjem; ali se pokaza slava Gospodnja svijem sinovima Izrailjevijem u šatoru od sastanka.

I reče Gospod Mojsiju: Dokle će me vrijeđati taj narod? Kad li će mi vjerovati poslije tolikih znaka što sam učinio među njima?

Udariću ga pomorom, i rasuću ga; a od tebe ću učiniti narod velik i jači od ovoga.

A Mojsije reče Gospodu: Ali će čuti Misirci između kojih si izveo ovaj narod silom svojom,

I reći će s ljudima ove zemlje, koji su čuli da si ti, Gospode, bio usred naroda i da si se očima viđao, Gospode, i oblak tvoj da je stajao nad njima, i u stupu od oblaka da si išao pred njima danju i u stupu ognjenom noću;

Pa kad pobiješ ovaj narod sve do jednoga, govoriće narodi koji su čuli pripovijest o tebi, govoreći:

Nije mogao Gospod dovesti naroda ovoga u zemlju koju im je sa zakletvom obećao, zato ih pobi u pustinji.

Neka se, dakle, proslavi sila Gospodnja, kao što si rekao govoreći:

Gospod dugo čeka i obilan je milošću, prašta bezakonje i grijeh, ali ne pravda krivoga, nego pohodi bezakonje otačko na sinovima do trećega i četvrtoga koljena.

Oprosti bezakonje ovomu narodu radi velike milosti svoje, kao što si praštao narodu ovomu od Misira dovde.

A Gospod reče: Praštam po riječi tvojoj.

Ali tako ja živ bio, i tako sva zemlja bila puna slave Gospodnje,

Ti ljudi koji vidješe slavu moju i znake moje što sam učinio u Misiru i u ovoj pustinji, i kušaše me već deset puta, i ne poslušaše riječi moje,

Neće vidjeti zemlje koju sa zakletvom obećah ocima njihovijem, neće vidjeti ni jedan od onijeh koji me uvrijediše.

A slugu svojega Haleva, u kojem bješe drugi duh i koji se sasvijem mene držao, njega ću odvesti u zemlju u koju je išao, i sjeme će je njegovo naslijediti.

Ali Amalik i Hananej sjede u dolini, zato se sjutra vratite natrag, i idite u pustinju k Crvenom moru.

Još reče Gospod Mojsiju i Aronu govoreći:

Dokle će taj zli zbor vikati na me? Čuo sam viku sinova Izrailjevijeh kojom viču na me.

Kaži im: Tako ja živ bio, kaže Gospod, učiniću vam onako kako ste govorili i ja čuh.

U ovoj će pustinji popadati mrtva tjelesa vaša, i svi između vas koji su izbrojeni u svem broju vašem od dvadeset godina i više, koji vikaste na me,

Nećete ući u zemlju za koju, podigav ruku svoju, zakleh se da ću vas naseliti u njoj, osim Haleva, sina Jefonijina i Isusa, sina Navina.

A djecu vašu, za koju rekoste da će postati roblje, njih ću odvesti, i oni će poznati zemlju za koju vi ne marite.

A vaša tjelesa mrtva će popadati u ovoj pustinji.

A djeca vaša biće pastiri po pustinji četrdeset godina, i nosiće kar za preljube vaše, dokle ne ispropadaju tjelesa vaša u pustinji.

Po broju dana, za koje uhodiste zemlju, četrdeset dana, na svaki dan po godinu, nosićete grijehe svoje, četrdeset godina, i poznaćete da sam prekinuo s vama.

Ja Gospod rekoh, i tako ću učiniti svemu tom zboru zlomu koji se sabrao na me: U pustinji će propasti i tu pomrijeti.

A ljudi koje bješe poslao Mojsije da uhode zemlju, i koji vrativši se pobuniše sav zbor da viče na nj, prosuvši zao glas o zemlji,

Ti ljudi, koji prosuše zao glas o zemlji, pomriješe od pomora pred Gospodom;

A Isus, sin Navin, i Halev, sin Jefonijin, ostaše živi između ljudi koji su išli da uhode zemlju.

I Mojsije kaza sve ove riječi svijem sinovima Izrailjevijem, i narod plaka veoma.

A sjutradan ustavši, pođoše navrh gore i rekoše: Evo nas, idemo na mjesto za koje je govorio Gospod, jer zgriješismo.

Ali Mojsije reče: Zašto prestupate zapovijest Gospodnju? Od toga neće biti ništa.

Ne idite gore, jer Gospod nije među vama; nemojte da vas pobiju neprijatelji vaši.

Jer je Amalik i Hananej tamo pred vama, i izginućete od mača, jer odustaviste Gospoda, pa neće ni Gospod biti s vama.

Ali oni ipak navališe da idu navrh gore; ali kovčeg zavjeta Gospodnjega i Mojsije ne izađoše iz okola.

Tada siđe Amalik i Hananej, koji življahu u onoj gori, i razbiše ih i baciše dori do Orme.