Stari zavet · Istorijske knjige
1. o carevima 1
David se ženi Avisagom. Adonija polaže pravo na prijesto. Solomon pomazan za cara.
1
A car David ostarje i bi vremenit, i koliko ga pokrivahu haljinama, ne mogaše se zagrijati.
2
Tada mu rekoše sluge njegove: Neka potraže caru gospodaru našemu mladu djevojku, pa ona neka stoji pred carem i dvori ga, i na krilu neka mu spava, da se zagrijeva car gospodar naš.
3
I potražiše lijepu djevojku po svijem krajevima Izrailjskim, i nađoše Avisagu Sunamku, te je dovedoše caru.
4
A ta djevojka bijaše vrlo lijepa, i dvoraše cara i služaše mu: Ali je car ne pozna.
5
A Adonija, sin Agitin, podiže se govoreći: Ja ću biti car. I nabavi sebi kola i konjika, i pedeset ljudi koji trčahu pred njim.
6
I otac ga nigda ne nakara, niti mu reče: Zašto radiš tako? A on bješe vrlo lijep, i mati ga rodi iza Avesaloma.
7
I dogovaraše se s Joavom, sinom Serujinim, i s Avijatarom sveštenikom, koji pomagahu Adoniji.
8
Ali Sadok sveštenik i Venaja, sin Jodajev, i Natan prorok i Semej i Rej i junaci Davidovi ne pristaše za Adonijom.
9
Tada nakla Adonija ovaca i volova i ugojene stoke kod kamena Zoeleta, koji je kod izvora Rogila, i pozva svu braću svoju, sinove careve, i sve ljude od Jude, sluge careve;
10
Ali ne pozva Natana proroka, ni Venaje, ni ostalijeh junaka, ni Solomona, brata svojega.
11
Tada reče Natan Vitsaveji, materi Solomonovoj, govoreći: Jesi li čula da se zacario Adonija, sin Agitin? A gospodar naš David ne zna.
12
Nego sada hajde, ja ću te svjetovati kako ćeš izbaviti dušu svoju i dušu sina svojega Solomona.
13
Hajde, otidi k caru Davidu i reci mu: Nijesi li se ti, gospodaru moj care, zakleo sluškinji svojoj govoreći: Solomon, sin tvoj, biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem? Zašto se, dakle, zacari Adonija?
14
I gle, dok ti još budeš ondje govoreći s carem, ja ću doći za tobom i dopuniću tvoje riječi.
15
I tako uđe Vitsaveja k caru u klijet. A car bijaše vrlo star; i Avisaga Sunamka dvoraše ga.
16
I savivši se Vitsaveja pokloni se caru; a car joj reče: Šta ćeš?
17
A ona mu reče: Gospodaru moj, ti si se zakleo Gospodom Bogom svojim sluškinji svojoj: Solomon, sin tvoj, biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem.
18
A sada, evo, Adonija se zacari, a ti, gospodaru moj care, i ne znaš.
19
Naklao je volova i ugojene stoke i ovaca mnogo, i pozvao sve sinove careve, i Avijatara sveštenika i Joava vojvodu; a Solomona, sluge tvojega, nije pozvao.
20
Sada, care gospodaru moj, oči su svega Izrailja uprte u tebe da im kažeš ko će sjesti na prijesto tvoj, gospodaru moj care, poslije tebe.
21
Inače, kad gospodar moj car počine kod otaca svojih, bićemo ja i sin moj Solomon krivi.
22
I gle, dok ona još govoraše caru, dođe prorok Natan.
23
I javiše caru govoreći: Evo Natana proroka. I on stupivši pred cara, pokloni se caru licem do zemlje.
24
I reče Natan: Care, gospodaru moj, jesi li ti kazao: Adonija će biti car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem?
25
Jer otide danas i nakla volova i ugojene stoke i ovaca mnogo, i pozva sve sinove careve i vojvode i Avijatara sveštenika; i, eno, jedu i piju s njim i govore: Da živi car Adonija!
26
Mene pak, sluge tvojega, ne pozva, ni Sadoka sveštenika, ni Venaje, sina Jodajeva, ni Solomona, sluge tvojega.
27
Je li to car gospodar moj naredio ne kazav sluzi svojemu ko će sjesti na prijesto gospodara mojega cara poslije njega?
28
A car David odgovori i reče: Zovite mi Vitsaveju. I ona dođe pred cara i stade pred carem.
29
Tada se zakle car govoreći: Tako da je živ Gospod koji je izbavio dušu moju od svake nevolje!
30
Kako sam ti se zakleo Gospodom Bogom Izrailjevim rekavši: Solomon, sin tvoj, biće car poslije mene, i on će sjedjeti na prijestolu mojem umjesto mene, tako ću učiniti danas.
31
Tada Vitsaveja savi se licem do zemlje i pokloni se caru, pa reče: Da živi gospodar moj car David dovijeka!
32
Potom reče car David: Zovite mi Sadoka sveštenika i Natana proroka i Venaju, sina Jodajeva. I oni dođoše pred cara.
33
A car im reče: Uzmite sa sobom sluge gospodara svojega, i posadite Solomona, sina mojega, na moju mazgu i odvedite ga do Giona;
34
I neka ga ondje Sadok sveštenik i Natan prorok pomažu za cara nad Izrailjem, i zatrubite u trubu i recite: Da živi car Solomon!
35
Potom se vratite za njim, i on neka dođe i sjedne na prijesto moj i caruje umjesto mene; jer sam njega odredio da bude vođ Izrailju i Judi.
36
A Venaja, sin Jodajev, odgovori caru i reče: Amin! Neka tako reče Gospod Bog gospodara mojega cara.
37
Kako je Gospod bio s gospodarem mojim carem, tako neka bude i sa Solomonom, i neka podigne prijesto njegov još više nego prijesto gospodara mojega cara Davida.
38
I tako otide Sadok sveštenik i Natan prorok i Venaja, sin Jodajev, i Hereteji i Feleteji, i posadiše Solomona na mazgu cara Davida i odvedoše ga do Giona.
39
I Sadok sveštenik uze rog s uljem iz šatora i pomaza Solomona. Potom zatrubiše u trubu i sav narod reče: Da živi car Solomon!
40
I sav narod pođe za njim, i narod sviraše u svirale i veseljaše se veoma da se zemlja razlijegaše od vike njihove.
41
I začu Adonija i sve zvanice koje bijahu s njim, pošto jedoše; začu i Joav glas trubni, pa reče: Kakva je to vika i vreva u gradu?
42
I dokle on još govoraše, gle, dođe Jonatan, sin Avijatara sveštenika; i Adonija mu reče: Hodi, jer si junak i nosiš dobre glase.
43
A Jonatan odgovori i reče Adoniji: Ta, gospodar naš car David postavi Solomona carem.
44
Jer car posla s njim Sadoka sveštenika i Natana proroka i Venaju, sina Jodajeva, i Hereteje i Feleteje, i posadiše ga na carevu mazgu.
45
I pomazaše ga Sadok sveštenik i Natan prorok kod Giona za cara, i otidoše odande veseleći se tako da je grad uzavreo; to je vika koju čuste.
46
I Solomon je već sjeo na carski prijesto.
47
I došle su sluge careve, i blagosloviše gospodara našega cara Davida govoreći: Da Bog proslavi ime Solomonovo još većma nego tvoje, i prijesto njegov da podigne još više nego tvoj. I pokloni se car na postelji svojoj.
48
Još ovako reče car: Da je blagosloven Gospod Bog Izrailjev koji dade danas ko će sjedjeti na prijestolu mojem da vide moje oči.
49
Tada se prepadoše, i ustaše sve zvanice Adonijine i otidoše svak svojim putem.
50
A Adonija, bojeći se Solomona, usta i otide, i uhvati se za rogove oltaru.
51
I javiše Solomonu govoreći: Eno, Adonija se uplašio od cara Solomona, i eno ga, uhvatio se za rogove oltaru i veli: Neka mi se zakune car Solomon da neće ubiti sluge svojega mačem.
52
A Solomon reče: Ako bude pošten čovjek, ni dlaka s glave njegove neće pasti na zemlju; ali ako se nađe zlo na njemu, poginuće.
53
I tako posla car Solomon, te ga dovedoše od oltara; i kad dođe, pokloni se caru Solomonu; a Solomon mu reče: Idi kući svojoj.
Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.