Sudije 5

I u taj dan pjeva Devora i Varak, sin Avinejemov, govoreći:

Blagosiljajte Gospoda što učini osvetu u Izrailju i što narod dragovoljno prista.

Čujte carevi, slušajte knezovi; ja, ja ću Gospodu pjevati, popijevaću Gospodu Bogu Izrailjevu.

Gospode! Kad si slazio sa Sira, kad si išao iz polja Edomskoga, zemlja se tresijaše, i nebesa kapahu, oblaci kapahu vodom.

Brda se rastapahu pred Gospodom; taj Sinaj pred Gospodom Bogom Izrailjevijem.

Za vremena Samegara, sina Anatova, za vremena Jailjina nesta putova, i koji iđahu stazama, iđahu krivijem putovima.

Nesta sela u Izrailju, nesta ih, dokle ne nastah ja, Devora, dokle ne nastah majka Izrailju.

On izabra nove bogove, tada rat bijaše na vratima; viđaše li se štit ili koplje među četrdeset tisuća u Izrailju?

Srce se moje privilo k upraviteljima Izrailjevijem, koji dragovoljno pristaše između naroda. Blagosiljajte Gospoda.

Koji jašete na bijelijem magaricama, koji sjedite u sudu i koji hodite po putovima, pripovijedajte.

Prestala je praska streljačka na mjestima gdje se voda crpe; ondje neka pripovijedaju pravdu Gospodnju, pravdu k selima njegovijem u Izrailju; tada će narod Gospodnji slaziti na vrata.

Ustani, ustani, Devoro; ustani, ustani, zapjevaj pjesmu; ustani, Varače, vodi u ropstvo roblje svoje, sine Avinejemov.

Sada će potlačeni ovladati silnima iz naroda; Gospod mi dade da vladam silnima.

Iz Jefrema izide korijen njihov na Amalike; za tobom bješe Venijamin s narodom tvojim; od Mahira izidoše koji postavljaju zakone, a od Zavulona pisari.

I knezovi Isaharovi biše s Devorom, Isahar kao i Varak bi poslan u dolinu s ljudima koje vođaše. U dijelu Ruvimovu bijahu ljudi visokih misli.

Što si sjedio među torovima slušajući kako bleje stada? U dijelu Ruvimovu bijahu ljudi visokih misli.

Galad osta s onu stranu Jordana; a Dan što se zabavi kod lađa? Asir zašto sjede na obali morskoj i u krševima svojim osta?

Zavulon je narod koji dade dušu svoju na smrt, tako i Neftalim, na visokom polju.

Dođoše carevi, biše se; biše se carevi Hananski u Tanahu na vodi Megidskoj; ali ni mrve srebra ne dobiše.

S neba se vojeva, zvijezde s mjesta svojih vojevaše na Sisaru.

Potok Kison odnese ih, potok Kadimin, potok Kison; pogazila si, dušo moja, snažno.

Tada izotpadaše konjma kopita od tjeranja junaka njihovijeh.

Proklinjite Miroz, reče anđeo Gospodnji, proklinjite stanovnike njegove; jer ne dođoše u pomoć Gospodu, u pomoć Gospodu s junacima.

Da je blagoslovena mimo žene Jailja, žena Evera Kenejina; mimo žene u šatorima da je blagoslovena.

Zaiska vode, mlijeka mu dade, u gospodskoj zdjeli donese mu povlaku.

Lijevom rukom maši se za kolac, a desnom za malj kovački, i udari Sisaru, razmrska mu glavu; probode i probi mu slijepe oči.

Među noge njezine savi se, pade, leža; među noge njezine savi se, pade; gdje se savi, ondje pade mrtav.

S prozora gledaše majka Sisarina, i kroz rešetku vikaše: Što se tako dugo ne vraćaju kola njegova? Što se tako polako miču točkovi kola njegovijeh?

Najmudrije između dvorkinja njezinijeh odgovarahu joj, a i sama odgovaraše sebi:

Nijesu li našli? Ne dijele li plijen? Po jednu djevojku, po dvije djevojke na svakoga. Plijen šaren Sisari, plijen šaren, vezen; šaren, vezen s obje strane, oko vrata onima koji zaplijeniše.

Tako da izginu svi neprijatelji tvoji, Gospode; a koji te ljube da budu kao sunce kad izlazi u sili svojoj. I zemlja bi mirna četrdeset godina.