Sudije 21

A sinovi Izrailjevi bijahu se zakleli u Mispi rekavši: Nijedan između nas da ne da kćeri svoje za ženu sinu Venijaminovu.

Zato otide narod k domu Božijemu, i ostaše ondje do večera pred Bogom, i podigavši glas svoj plakaše vrlo,

I rekoše: Zašto se, Gospode Bože Izrailjev, dogodi ovo u Izrailju danas da nestane jednoga plemena iz Izrailja?

I sjutradan urani narod, i načini ondje oltar, i prinesoše žrtve paljenice i žrtve zahvalne.

Tada rekoše sinovi Izrailjevi: Ima li ko da nije došao na zbor iz svijeh plemena Izrailjevijeh ka Gospodu? Jer se bijahu teško zakleli za onoga ko ne dođe u Mispu ka Gospodu rekavši: Da se pogubi.

Jer se sinovima Izrailjevijem sažali za Venijaminom, bratom njihovijem, i rekoše: Danas se istrijebi jedno pleme iz Izrailja.

Šta ćemo činiti s onima što su ostali da bi imali žene kad se zaklesmo Gospodom da im ne damo kćeri svojih za žene?

Pa rekoše: Ima li ko iz plemena Izrailjevijeh da nije došao u Mispu ka Gospodu? I gle, ne bješe došao na vojsku, na zbor, niko iz Javisa Galadova.

Jer kad se narod prebroji, gle, ne bješe ondje nijednoga od onijeh koji žive u Javisu Galadovu.

Zato posla zbor onamo dvanaest tisuća hrabrijeh ljudi i zapovjedi im govoreći: Idite i pobijte stanovnike u Javisu Galadovu oštrijem mačem i žene i djecu.

Ovo ćete, dakle, učiniti: Sve muškinje i sve ženskinje što je poznalo čovjeka pobijte.

I nađoše među stanovnicima Javisa Galadova četiri stotine djevojaka koje ne bjehu poznale čovjeka, i dovedoše ih u oko u Silom, koji je u zemlji Hananskoj.

Tada posla sav zbor, te govoriše sinovima Venijaminovijem koji bjehu u stijeni Rimonu, i objaviše im mir.

Tako se vratiše sinovi Venijaminovi u to vrijeme, i dadoše im žene koje ostaviše u životu između žena iz Javisa Galadova; ali ih ne bješe dosta za njih.

A narodu bješe žao Venijamina što Gospod okrnji plemena Izrailjeva.

Pa rekoše starješine od zbora: Šta ćemo činiti s ovima što su ostali da bi imali žene? Jer su izginule žene u plemenu Venijaminovu.

Potom rekoše: Našljedstvo Venijaminovo pripada onima što su ostali, da se ne bi zatrlo pleme iz Izrailja.

A mi im ne možemo dati žena između kćeri svojih, jer su se zakleli sinovi Izrailjevi rekavši: Da je proklet ko da ženu sinovima Venijaminovijem.

Potom rekoše: Evo, godišnji je praznik Gospodnji u Silomu, koji je sa sjevera Vetilju, k istoku, na putu koji ide od Vetilja u Sihem, i s juga Levoni.

I zapovjediše sinovima Venijaminovijem govoreći: Idite i zasjedite po vinogradima.

I pazite: pa kad izidu kćeri Silomske da igraju, izidite iz vinograda i otmite svaki sebi ženu između kćeri Silomskih; i idite u zemlju Venijaminovu.

A kad dođu oci njihovi ili braća njihova k nama da se sude, mi ćemo im kazati: Smilujte im se nas radi, jer u ovom ratu nijesmo zarobili žene za svakoga od njih, a vi im nijeste dali, i tako nećete biti krivi.

Tada sinovi Venijaminovi učiniše tako, i dovedoše žene prema broju svom između igračica koje oteše, i otišavši vratiše se na našljedstvo svoje, i sazidaše opet gradove i naseliše se u njima.

I tako razidoše se sinovi Izrailjevi odande u ono vrijeme svaki u svoje pleme i u porodicu svoju, i otidoše odande svaki na svoje našljedstvo.

U ono vrijeme ne bješe cara u Izrailju; svaki činjaše što mu bješe drago.