Novi zavet · Zakonske knjige (Sveto Jevanđelje)

Marko 6

Isus prezren u postojbini svojoj. Slanje Dvanaestorice na propovijed. Irod o Isusu. Pogubljenje Jovana Krstitelja. Prvo umnožavanje hljeba. Hristos ide po vodi i iscjeljuje bolesnike.

I otide odande, i dođe u postojbinu svoju; i za njim idoše učenici njegovi.

I kad dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi koji slušahu, divljahu se govoreći: Otkud ovome to? I kakva mu je premudrost dana? I čudesa takva rukama njegovim čine se?

Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, a brat Jakovljev i Josijin i Judin i Simonov? I nisu li sestre njegove ovdje među nama? I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im reče: Nigdje nije prorok bez časti do u postojbini svojoj i među rodbinom i u domu svome.

I ne mogaše ondje ni jednoga čuda učiniti, osim što malo bolesnika iscijeli metnuvši na njih ruke.

I čuđaše se nevjerju njihovome. I prohođaše po okolnim selima i učaše.

I dozva Dvanaestoricu, i poče ih slati dva i dva, i davaše im vlast nad duhovima nečistim.

I zapovjedi im da ništa ne uzimaju na put osim štapa: ni torbe, ni hljeba, ni novaca u pojasu;

Nego obuveni u sandale, i ne oblačiti dvije haljine.

I reče im: Gdje uđete u dom, ondje ostanite dok ne iziđete odande.

I ako vas koji ne prime i ne poslušaju vas, izlazeći odande otresite prah sa nogu svojih za svjedočanstvo njima. Zaista vam kažem: Lakše će biti Sodomu i Gomori u dan Suda nego gradu onome.

I otišavši propovijedahu da se pokaju.

I demone mnoge izgonjahu; i pomazivahu uljem mnoge bolesnike, i iscjeljivahu.

I začu car Irod, jer ime Isusovo bijaše se razglasilo, i reče: Jovan Krstitelj iz mrtvih ustade, i zato čini čudesa.

Neki govorahu: To je Ilija. A drugi govorahu: To je prorok ili neki od proroka.

A kad ču Irod, reče: To je Jovan koga sam ja posjekao, on ustade iz mrtvih.

Jer ovaj Irod posla te uhvatiše Jovana, i svezavši baci ga u tamnicu Irodijade radi, žene Filipa, brata svojega, jer se oženi njome.

Jer Jovan govoraše Irodu: Ne možeš ti imati ženu brata svojega.

A Irodijada bješe kivna na njega, i htjede da ga ubije, ali ne mogaše.

Jer se Irod bojaše Jovana, znajući ga da je čovjek pravedan i svet, i čuvaše ga; i mnogo šta činjaše kako mu on reče, i rado ga slušaše.

I dođe dan pogodan, kad Irod na dan svoga rođenja davaše večeru velikašima svojim i vojvodama i starješinama galilejskim.

I kad uđe kći ove Irodijade i igravši i ugodivši Irodu i gostima njegovim, reče car djevojci: Išti od mene što god hoćeš, i daću ti.

I zakle joj se: Što god zaišteš od mene daću ti, makar bilo i pola carstva moga.

A ona izišavši reče materi svojoj: Šta ću iskati? A ona reče: Glavu Jovana Krstitelja.

I odmah, brzo ušavši k caru, zaiska govoreći: Hoću da mi odmah daš na tanjiru glavu Jovana Krstitelja.

I ožalosti se car veoma, ali zakletve radi i gostiju svojih ne htjede joj odreći.

I odmah posla car dželata, i zapovjedi da donese glavu njegovu.

I on otišavši posiječe ga u tamnici, i donese glavu njegovu na tanjiru, i dade je djevojci, a djevojka je dade materi svojoj.

I čuvši učenici njegovi, dođoše i uzeše tijelo njegovo, i položiše ga u grob.

I sabraše se apostoli kod Isusa, i javiše mu sve, i što učiniše i šta ljude naučiše.

I reče im: Pođite vi sami na usamljeno mjesto, i otpočinite malo. Jer ih bijaše mnogo koji dolaze i odlaze, i ne imahu vremena ni da jedu.

I otidoše lađom u pusto mjesto sami.

I vidješe ih ljudi da odlaze, i poznaše ih mnogi, i pješice iz sviju gradova hitahu onamo, i prestigoše ih i skupiše se oko njega.

I izišavši Isus vidje narod mnogi, i sažali mu se na njih, jer bijahu kao ovce bez pastira; i poče ih učiti mnogo.

I kad bi već kasno, pristupiše k njemu učenici njegovi govoreći: Pusto je mjesto, a već je dockan;

Otpusti ih neka idu u okolna sela i naselja da kupe sebi hljeba; jer nemaju šta jesti.

A on odgovarajući reče im: Podajte im vi da jedu. I rekoše mu: Da idemo da kupimo hljeba za dvjesta dinara i da im damo da jedu?

A on im reče: Koliko hljebova imate? Idite vidite. I doznavši rekoše: Pet hljebova i dvije ribe.

I zapovjedi im da ih posade sve po grupama po zelenoj travi.

I posadiše se red za redom po sto i po pedeset.

I uzevši onih pet hljebova i dvije ribe, pogleda na nebo, i blagoslovi, pa prelomi hljebove, i dade učenicima da stave pred njih; i one dvije ribe razdijeli svima.

I jedoše svi, i nasitiše se.

I nakupiše komada dvanaest punih kotarica, i od riba.

A bijaše onih što su jeli hljebove oko pet hiljada ljudi.

I odmah prinudi učenike svoje da uđu u lađu i da idu naprijed na onu stranu prema Vitsaidi dok on otpusti narod.

I rastavši se sa njima, otide na goru da se pomoli.

I kad nasta veče, bijaše lađa nasred mora, a on sam na kopnu.

I vidje ih kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar. I oko četvrte straže noćne dođe k njima idući po moru; i htjede da ih mimoiđe.

A oni, vidjevši ga gdje ide po moru, mišljahu da je priviđenje i povikaše;

Jer ga svi vidješe i prepadoše se. I odmah stade govoriti s njima, i reče im: Ne bojte se, ja sam, ne plašite se!

I uđe k njima u lađu, i vjetar se utiša; i bijahu prekomjerno izvan sebe i divljahu se.

Jer ne shvatiše događaj sa hljebovima; pošto im bijaše srce okamenjeno.

I prešavši na zemlju, dođoše u Genisaret i pristadoše.

I kad oni iziđoše iz lađe, odmah ga poznadoše

I optrčaše sav onaj kraj i počeše na posteljama donositi bolesnike gdje god bi čuli da je on.

I gdje god je ulazio u sela ili u gradove ili u naselja, na raskršćima polagahu bolesnike i moljahu ga da se barem skuta od haljine njegove dotaknu; i koji god ga se doticahu, spasavahu se.

Glave · Marko

Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.