Novi zavet · Zakonske knjige (Sveto Jevanđelje)
Jovan 12
Pomazivanje Isusovo u Vitaniji. Svečani ulazak Hristov u Jerusalim. O pšeničnom zrnu. Glas sa neba. O smrti Hristovoj i porazu satane. Vjera u Hrista kao Svjetlost svijetu i nevjera Judejaca.
1
A Isus na šest dana prije Pashe dođe u Vitaniju gdje bješe Lazar koji umrije, koga on podiže iz mrtvih.
2
Ondje mu pak zgotoviše večeru, i Marta služaše, a Lazar bješe jedan od onih što sjeđahu sa njim za trpezom.
3
A Marija uzevši litru pravoga nardova skupocjenoga mirisa pomaza noge Isusove, i obrisa kosom svojom noge njegove; a kuća se napuni mirisa od mira.
4
Onda reče jedan od učenika njegovih, Juda Simonov Iskariotski, koji ga namjeravaše izdati:
5
Zašto se ovo miro ne prodade za trista dinara i ne dade siromasima?
6
A ovo ne reče što mu bješe stalo do siromaha, nego što bješe lopov, i imaše kesu, i uzimaše što se metaše u nju.
7
A Isus reče: Ostavi je! Ona je to sačuvala za dan mojega pogreba;
8
Jer siromahe svagda imate sa sobom, a mene nemate svagda.
9
Doznade pak mnogi narod iz Judeje da je ondje i dođoše ne samo radi Isusa, nego i da vide Lazara koga on podiže iz mrtvih.
10
A prvosveštenici se dogovoriše da i Lazara ubiju;
11
Jer mnogi od Judejaca dolažahu zbog njega i vjerovahu u Isusa.
12
Sutradan mnogi narod koji bješe došao na Praznik, čuvši da Isus dolazi u Jerusalim,
13
Uzeše grane od palmi i iziđoše mu u sretenje i klicahu: Osana! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje, car Izrailjev!
14
A Isus našavši magare, usjede na njega, kao što je pisano:
15
Ne boj se, kćeri Sionova, evo car tvoj dolazi sjedeći na magaretu.
16
Ali ovo ne razumješe isprva učenici njegovi; nego kada se proslavi Isus, onda se sjetiše da ovo bješe za njega pisano, i da mu ovo učiniše.
17
A svjedočaše narod koji bješe s njim kada Lazara pozva iz groba i podiže ga iz mrtvih.
18
Zbog toga mu i iziđe narod u sretanje, jer ču da je on učinio ovo znamenje.
19
A fariseji rekoše među sobom: Vidite kako ništa ne pomaže. Eto, svijet ode za njim.
20
A bijahu i neki Jelini među onima koji dođoše da se poklone o Prazniku.
21
Oni, dakle, pristupiše Filipu, koji bješe iz Vitsaide Galilejske, i moljahu ga govoreći: Gospodine, hoćemo da vidimo Isusa.
22
Dođe Filip i kaza Andreju, a opet Andrej i Filip kazaše Isusu.
23
A Isus im odgovori govoreći: Došao je čas da se proslavi Sin Čovječiji.
24
Zaista, zaista vam kažem: ako zrno pšenice padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, rod mnogi donosi.
25
Koji voli život svoj izgubiće ga, a ko mrzi život svoj na ovome svijetu sačuvaće ga za život vječni.
26
Ko meni služi, za mnom neka ide, i gdje sam ja, ondje će i sluga moj biti; i ko meni služi, tome će dati počast Otac moj.
27
Sad je duša moja uzbuđena, i šta da rečem? Oče, spasi me od časa ovoga; ali zato dođoh za čas ovaj.
28
Oče, proslavi ime svoje! Tada glas dođe s neba: I proslavih, i opet ću proslaviti!
29
A narod koji stajaše, kada to ču, govoraše da je grom zagrmio; a drugi govorahu: Anđeo mu je govorio.
30
Isus odgovori i reče: Ovaj glas nije bio mene radi no vas radi.
31
Sad je sud ovome svijetu; sad će knez ovoga svijeta biti izbačen napolje.
32
I kada ja budem podignut sa zemlje, sve ću privući sebi.
33
A ovo govoraše ukazujući kakvom će smrću umrijeti.
34
Narod mu odgovori: Mi čusmo iz Zakona da Hristos ostaje vavijek; i kako ti govoriš da se Sinu Čovječijemu valja podignuti? Ko je taj Sin Čovječiji?
35
A Isus im reče: Još je malo vremena svjetlost sa vama; idite dok svjetlost imate da vas tama ne obuzme; a ko ide po tami ne zna kuda ide.
36
Dok svjetlost imate vjerujte u svjetlost, da budete sinovi svjetlosti. Rekavši ovo, Isus otide i sakri se od njih.
37
Jer iako je učinio tolika znamenja pred njima, ne vjerovahu u njega;
38
Da se ispuni riječ Isaije proroka koji reče: Gospode, ko vjerova propovjedi našoj? I ruka Gospodnja kome se otkri?
39
Zato ne mogahu vjerovati, jer opet reče Isaija:
40
Zaslijepio je oči njihove i okamenio srca njihova, da ne vide očima ni srcem razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.
41
Ovo reče Isaija kada vidje slavu njegovu i govoraše o njemu.
42
Ali i od starješina mnogi vjerovaše u njega; no zbog fariseja ne priznavahu, da ne budu isključeni iz sinagoge;
43
Jer zavolješe više slavu ljudsku nego slavu Božiju.
44
A Isus povika i reče: Ko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u Onoga koji me je poslao.
45
I ko vidi mene, vidi Onoga koji me je poslao.
46
Ja u svijet dođoh kao svjetlost, da svako ko vjeruje u mene ne ostane u tami.
47
I ko čuje moje riječi i ne vjeruje, ja mu ne sudim; jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasem svijet.
48
Ko odbacuje mene, i ne prima riječi moje, ima sebi sudiju: riječ koju ja govorih, ona će mu suditi u posljednji Dan.
49
Jer ja ne govorih sam od sebe, nego Otac moj koji me posla, on mi dade zapovijest šta da kažem i šta da govorim.
50
I znam da je zapovijest njegova život vječni. Što god, dakle, ja govorim, onako govorim kako mi je rekao Otac.
Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.