Novi zavet · Zakonske knjige (Sveto Jevanđelje)
Matej 20
Priča o poslenicima u vinogradu. Put u Jerusalim i treće predskazivanje stradanja. Molba majke sinova Zevedejevih i o prvenstvu. Iscjeljenje dvojice jerihonskih slijepih.
1
Jer je Carstvo nebesko slično čovjeku domaćinu koji ujutru rano iziđe da najmi poslenike u vinograd svoj.
2
I pogodivši se s poslenicima po dinar na dan, posla ih u vinograd svoj.
3
I izišavši oko trećega časa,[1] vidje druge gdje stoje na trgu besposleni.
4
I njima reče: Idite i vi u vinograd moj, i što bude pravo daću vam.
5
I oni otidoše. I opet izišavši oko šestoga i devetoga časa, učini tako.
6
A oko jedanaestoga časa izišavši, nađe druge gdje stoje besposleni i reče im: Što stojite ovdje cijeli dan besposleni?
7
Rekoše mu: Jer nas niko ne najmi. Reče im: Idite i vi u moj vinograd, i što bude pravo primićete.
8
A kad bi uveče, reče gospodar vinograda pristavu svojemu: Dozovi poslenike i podaj im platu počevši od posljednjih do prvih.
9
I došavši koji su oko jedanaestoga časa najmljeni, primiše po dinar.
10
A kada dođoše prvi, pomisliše da će više primiti, i primiše i oni po dinar.
11
I primivši roptahu na domaćina.
12
Govoreći: Evo, ovi posljednji jedan čas radiše, pa ih izjednači s nama koji podnijesmo tegobu dana i žegu.
13
A on odgovarajući reče jednome od njih: Prijatelju, ne činim ti nepravdu. Nisi li pogodio sa mnom po dinar?
14
Uzmi svoje pa idi; a ja hoću i ovome posljednjemu da dam kao i tebi.
15
Ili zar ja nisam vlastan u svome činiti šta hoću? Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?
16
Tako će biti posljednji prvi i prvi posljednji; jer je mnogo zvanih a malo izabranih.
17
I polazeći Isus gore u Jerusalim, uze nasamo na putu Dvanaestoricu učenika, i reče im:
18
Evo idemo gore u Jerusalim, i Sin Čovječiji biće predan prvosveštenicima i književnicima; i osudiće ga na smrt;
19
I predaće ga neznabošcima da mu se rugaju i da ga šibaju i razapnu; i treći dan vaskrsnuće.
20
Tada mu pristupi mati sinova Zevedejevih sa sinovima svojim klanjajući mu se i moleći ga za nešto.
21
A on joj reče: Šta hoćeš? Reče mu: Reci da sjednu ova moja dva sina, jedan sa desne strane tebi, a jedan s lijeve strane tebi, u Carstvu tvojemu.
22
A Isus odgovarajući reče: Ne znate šta ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti i krstiti se krštenjem kojim se ja krštavam? Rekoše mu: Možemo.
23
I reče im: Čašu, dakle, moju ispićete i krštenjem kojim se ja krštavam krstićete se; ali sjesti meni s desne i s lijeve strane, nije moje da dam, nego kojima je pripremio Otac moj.
24
I čuvši to desetorica, rasrdiše se na ta dva brata.
25
A Isus dozvavši ih reče: Znate da knezovi naroda gospodare njima i velikaši vladaju nad njima.
26
Da ne bude tako među vama; nego koji hoće da bude veliki među vama, neka vam bude služitelj.
27
I koji hoće među vama da bude prvi, neka vam bude sluga;
28
Kao što ni Sin Čovječiji nije došao da mu služe, nego da služi i dade život svoj u otkup za mnoge.
29
I kad oni izlažahu iz Jerihona, za njim pođe narod mnogi.
30
I gle, dva slijepa sjeđahu kraj puta, i čuvši da Isus prolazi, povikaše govoreći: Pomiluj nas, Gospode, sine Davidov!
31
A narod im prijećaše da ućute; a oni još većma povikaše govoreći: Pomiluj nas, Gospode, sine Davidov!
32
I stavši Isus dozva ih, i reče: Šta hoćete da vam učinim?
33
Rekoše mu: Gospode, da se otvore oči naše.
34
I smilova se Isus, i dotače se očiju njihovih, i odmah progledaše oči njihove, i otidoše za njim.
Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.