2. o carevima 6

A sinovi proročki rekoše Jeliseju: Gle, mjesto gdje sjedimo pred tobom tijesno nam je.

Nego hajde da otidemo na Jordan, pa da uzmemo ondje svaki po brvno i načinimo ondje mjesto gdje ćemo boraviti. A on reče: Idite.

A jedan reče: Budi voljan, pođi i ti sa slugama svojim. A on reče: Hoću.

I tako pođe s njima. I došavši na Jordan, sjekoše drva.

A kad jedan od njih sijecijaše drvo, pade mu sjekira u vodu; a on povika govoreći: Avaj, gospodaru, još je u naruč uzeta.

A čovjek Božji reče mu: Gdje je pala? A kad mu pokaza mjesto, on odsiječe drvo i baci ga onamo, i učini te sjekira ispliva.

A on reče: Uzmi je. I čovjek pruži ruku, te je uze.

A kad car Sirski vojevaše na Izrailja, vijećaše sa slugama svojim, i reče: Tu i tu neka stane vojska moja.

A čovjek Božji posla k caru Izrailjevu i poruči: Čuvaj se da ne ideš onuda, jer su ondje Sirci u zasjedi.

I car Izrailjev posla na ono mjesto za koje reče čovjek Božji i opomenu ga, te se čuvaše. I to ne bi jedanput ni dva puta.

I smuti se srce caru Sirskom zato i, sazvavši sluge svoje, reče im: Hoćete li mi kazati ko od naših dokazuje caru Izrailjevu?

A jedan od sluga njegovijeh reče mu: Niko, care gospodaru moj; nego Jelisej, prorok u Izrailju, dokazuje caru Izrailjevu riječi koje govoriš u ložnici svojoj.

Tada reče: Idite, vidite gdje je da pošljem da ga uhvate. I javiše mu govoreći: Eno ga u Dotanu.

I posla onamo konje i kola s velikom vojskom; i oni došavši, noću opkoliše grad.

A ujutru sluga čovjeka Božijega ustavši izide, a to vojska oko grada i konji i kola. I reče mu sluga: Jaoh, gospodaru, šta ćemo sad?

A on mu reče: Ne boj se, jer je više naših nego njihovijeh.

I pomoli se Jelisej govoreći: Gospode, otvori mu oči da vidi. I Gospod otvori oči momku, te vidje, a to gora puna konja i kola ognjenijeh oko Jeliseja.

A kad pođoše Sirci k njemu, pomoli se Jelisej Gospodu i reče: Oslijepi ovaj narod. I oslijepi ih po riječi Jelisejevoj.

Tada im reče Jelisej: Nije ovo put, nije ovo grad; hodite za mnom i odvešću vas čovjeku kojega tražite. I odvede ih u Samariju.

A kad dođoše u Samariju, reče Jelisej: Gospode, otvori im oči da vide. I Gospod im otvori oči i vidješe, a to bijahu usred Samarije.

A car Izrailjev reče Jeliseju kad ih ugleda: Hoću li biti, hoću li biti, oče moj?

A on reče: Nemoj biti; eda li ćeš one pobiti koje zarobiš mačem svojim i lukom svojim? Iznesi im hljeba i vode neka jedu i piju, pa onda neka idu gospodaru svojemu.

I ugotovi im gozbu veliku, te jedoše i piše, pa ih otpusti, a oni otidoše gospodaru svojemu; i od tada ne dolaziše čete Sirske u zemlju Izrailjevu.

A poslije toga Ven-Adad, car Sirski, skupi svu vojsku svoju i izide i opkoli Samariju.

I nasta velika glad u Samariji, jer, gle, bješe opkoljena toliko da glava magareća bijaše za osamdeset sikala srebra, a četvrt kava golubinjega kala za pet sikala srebra.

I kad car iđaše po zidovima, jedna žena povika k njemu govoreći: Pomagaj, care gospodaru!

A on reče: Gospod ti ne pomaže, kako ću ti ja pomoći? S gumna li, ili iz kace?

Još joj reče car: Što ti je? A ona reče: Ova žena reče mi: Daj sina svoga da ga pojedemo danas, a sjutra ćemo pojesti moga sina.

I skuhasmo sina mojega i pojedosmo ga; a sjutradan rekoh joj: Daj sina svojega da ga pojedemo. Ali ona sakri svoga sina.

A kad car ču riječi ženine, razdrije haljine svoje; i kad iđaše po zidu, vidje narod gdje kostrijet bijaše ozdo na tijelu njegovu.

Tada reče car: Tako da mi učini Bog i tako da doda, ako glava Jeliseja, sina Safatova, ostane danas na njemu.

A Jelisej sjeđaše u svojoj kući, i starješine sjeđahu kod njega. I posla car jednoga od onijeh što stajahu pred njim; a dok još ne dođe poslani k njemu, on reče starješinama: Vidite li gdje onaj krvnički sin posla da mi odsiječe glavu? Gledajte kad dođe poslani, zaključajte vrata, i odbijte ga od vrata; eto, i bahat nogu gospodara njegova za njim.

I dok još govoraše s njima, gle, poslani dođe k njemu, i reče: Gle, ovo je zlo od Gospoda; čemu ću se još nadati od Gospoda?