2. Dnevnika 28

Dvadeset godina bijaše Ahazu kad poče carovati, i carova šesnaest godina u Jerusalimu; ali ne činjaše što je pravo pred Gospodom kao David otac njegov.

Jer hođaše putovima careva Izrailjevijeh, i još sali likove Valima.

I sam kađaše u dolini sina Enomova, i sažizaše sinove svoje ognjem po gadnijem djelima onijeh naroda koje odagna Gospod ispred sinova Izrailjevijeh.

I prinošaše žrtve i kađaše na visinama i po brdima i pod svakim zelenijem drvetom.

Zato ga dade Gospod Bog njegov u ruke caru Sirskomu, te ga razbiše i zarobiše mu veliko mnoštvo, i odvedoše ih u Damasak. Još bi dat u ruke i caru Izrailjevu, te ga razbi ljuto.

Jer Fekaj, sin Remalijin, pobi sto i dvadeset tisuća Judejaca u jedan dan, sve hrabrijeh ljudi, jer ostaviše Gospoda Boga otaca svojih.

I Zihrije, junak od Jefrema, ubi Masiju, sina careva, i Azrikama, upravitelja dvorskoga, i Elkanu, drugoga do cara.

I zarobiše sinovi Izrailjevi braći svojoj dvjesta tisuća žena i sinova i kćeri; i zaplijeniše velik plijen od njih, i odnesoše plijen u Samariju.

A ondje bijaše prorok Gospodnji po imenu Odid, i izide pred vojsku koja iđaše u Samariju i reče im: Gle, Gospod Bog otaca vaših razgnjevi se na Judejce, zato ih dade u vaše ruke, te ih pobiste ljuto da do neba doprije.

I još mislite podvrći sinove Judine i Jerusalimske da vam budu robovi i robinje; a nijeste li i vi sami skrivili Gospodu Bogu svojemu?

Zato, poslušajte me sada i vratite natrag to roblje što zarobiste braći svojoj, jer se raspalio gnjev Gospodnji na vas.

Tada ustaše poglavari sinova Jefremovijeh: Azarija, sin Joananov, Varahija, sin Mesilemotov, i Jezekija, sin Salumov, i Amasa, sin Adlajev, na one što se vraćahu s vojske,

I rekoše im: Nećete dovesti ovamo toga roblja, jer bi nam bilo na grijeh pred Gospodom što vi mislite domećući na grijehe naše i na krivice naše, jer je velika krivica na nama i gnjev se raspalio na Izrailja.

I ostaviše vojnici roblje i plijen svoj pred knezovima i svijem zborom.

I ustaše ljudi imenovani i uzeše roblje, i sve gole između njih odješe iz plijena; a kad ih odješe i obuše, nahraniše ih i napojiše i namazaše, i odvedoše na magarcima sve iznemogle i dovedoše ih u Jerihon grad gdje ima mnogo palama, k braći njihovoj, pa se vratiše u Samariju.

U to vrijeme posla car Ahaz k carevima Asirskim da mu pomogu.

Jer još i Idumejci dođoše i razbiše Judu i odvedoše roblje;

I Filisteji udariše na gradove po ravni i na južnom kraju Judinu, i uzeše Vet-Semes, i Ejalon i Gedirot i Sohot i sela njegova i Tamnu i sela njezina i Gimzon i sela njegova, i naseliše se u njima.

Jer Gospod obaraše Judu s Ahaza, cara Izrailjeva, jer odvuče Judu da grdno griješi Gospodu.

I dođe k njemu Telgat-Felnasar, car Asirski, i ojadi ga a ne utvrdi.

Jer Ahaz uze dio iz doma Gospodnjega i iz doma carskoga i od knezova, i dade caru Asirskom, ali mu ne pomože.

I kad bijaše u nevolji, on još većma griješaše Gospodu; takav bijaše car Ahaz.

I prinošaše žrtve bogovima Damaštanskim, koji ga razbiše, i govoraše: Kad bogovi careva Sirskih njima pomažu, prinosiću njima žrtve da bi mi pomagali; ali mu oni biše na to da padne on i sav Izrailj.

A Ahaz pokupi sudove doma Božijega, i izlomi sudove doma Božijega, i zatvori vrata doma Gospodnjega i načini sebi oltare po svijem uglovima u Jerusalimu.

I u svakom gradu Judinu načini visine da kadi bogovima tuđim; i gnjevi Gospoda Boga otaca svojih.

A ostala djela njegova i svi putovi njegovi, prvi i pošljednji, eto, zapisani su u knjizi o carevima Judinijem i Izrailjevijem.

I počinu Ahaz kod otaca svojih i pogreboše ga u gradu Jerusalimu; ali ga ne metnuše u grob careva Izrailjevijeh. I zacari se na njegovo mjesto Jezekija, sin njegov.