2. Samuilova 20

A ondje se desi nevaljao čovjek, po imenu Seva, sin Vihrijev, od Venijamina. On zatrubi u trubu i reče: Mi nemamo dijela s Davidom, ni našljedstva sa sinom Jesejevijem; svak u svoj šator, o Izrailju!

Tako svi Izrailjci odstupiše od Davida i otidoše za Sevom, sinom Vihrijevim; ljudi, pak, od Jude držaše se cara svojega i otpratiše ga od Jordana do Jerusalima.

A kad car David dođe u kuću svoju u Jerusalim, uze car deset žena inoča koje bješe ostavio da mu čuvaju kuću, i metnu ih u zatvor, gdje ih hranjaše ali ne lijegaše s njima, nego ostaše zatvorene do smrti svoje i življahu kao udovice.

Potom reče car Amasi: Sazovi mi ljude od Jude do tri dana, i nađi se i ti ovdje.

I otide Amasa da sazove narod Judin; ali se zabavi preko roka koji mu bješe određen.

A David reče Avisaju: Sad će nam Seva, sin Vihrijev, činiti gore nego Avesalom. Nego, uzmi sluge gospodara svojega i goni ga da ne nađe za se koji tvrd grad i ne umakne nam iz očiju.

Tako izidoše za njim ljudi Joavovi, i Hereteji i Feleteji i svi junaci, izidoše iz Jerusalima da gone Sevu, sina Vihrijeva.

I kad bijahu kod velikoga kamena u Gavaonu, srete ih Amasa. A Joav bijaše opasan preko haljine koju imaše na sebi, i ozgo bijaše pripasao mač uz bedricu u koricama. I kad pođe, mač mu ispade.

Tada reče Joav Amasi: Jesi li zdravo, brate? I dohvati se Joav desnom rukom svojom brade Amasi da ga cjeluje.

A Amasa ne uzimaše na um mača, koji bijaše Joavu u ruci; a on ga udari njim pod peto rebro i prosu mu crijeva na zemlju, te od jednoga udarca umrije. Potom Joav i Avisaj, brat njegov, otidoše u potjeru za Sevom, sinom Vihrijevim

A jedan od momaka Joavovijeh stade kod njega i reče: Ko ljubi Joava i ko je Davidov, za Joavom!

A Amasa se valjaše u svojoj krvi nasred puta. I videći onaj čovjek gdje se ustavlja sav narod, odvuče Amasu s puta u polje i baci haljinu na nj kad vidje gdje se ustavlja svaki ko naiđe na nj.

I kad bi uklonjen s puta, prođoše svi za Joavom da tjeraju Sevu, sina Vihrijeva.

I on prođe kroz sva plemena Izrailjeva do Avela i do Vetmahe sa svijem Viranima, koji se okupiše te iđahu za njim.

I došavši opkoliše ga u Avel-Vet-Masi, i iskopaše opkop oko grada tako da stajahu pred zidom; i sav narod što bješe s Joavom navaljivaše da obori zid.

Tada viknu jedna mudra žena iz grada: Čujte, čujte! Kažite Joavu: Pristupi ovamo da govorim s tobom.

A kad on pristupi k njoj, reče žena: Jesi li ti Joav? A on reče: Jesam. A ona reče: Poslušaj riječi sluškinje svoje. A on reče: Da čujem.

A ona reče govoreći: Od starine se govori: Valja pitati u Avelu. I tako se izvršivaše.

Ja sam jedan od mirnijeh i vjernijeh gradova u Izrailju, a ti hoćeš da zatreš grad, i to majku u Izrailju. Zašto hoćeš da proždreš našljedstvo Gospodnje?

A Joav odgovori i reče: Sačuvaj, Bože! Sačuvaj, Bože! Neću da proždrem ni da raskopam.

Nije tako; nego jedan iz gore Jefremove, po imenu Seva, sin Vihrijev, podigao je ruku svoju na cara Davida; dajte samo njega, pa ću otići od grada. A žena reče Joavu: Evo, glava njegova baciće ti se preko zida.

I žena otide k svemu narodu s mudrošću svojom; i odsjekoše glavu Sevi, sinu Vihrijevu, i baciše je Joavu. A on zatrubi u trubu, te se razidoše od grada svak u svoj šator. A Joav se vrati u Jerusalim k caru.

A bijaše Joav nad svom vojskom Izrailjevom; a Venaja, sin Jodajev, bijaše nad Hetejima i Feletejima;

A Adoram bješe nad dancima; a Josafat, sin Ahiludov, bješe pametar;

Seja pisar; a Sadok i Avijatar sveštenici.

I Ira Jairanin bješe knez Davidu.