2. Samuilova 14

A Joav, sin Serujin, opazi da se srce carevo obratilo k Avesalomu.

I posla Joav u Tekuju, te dozva otuda ženu lukavu, pa joj reče: Učini se kao da si u žalosti, i obuci žalosne haljine, i nemoj se namazati uljem, nego budi kao žena koja odavna žali za mrtvijem.

I otidi k caru i govori mu tako i tako. I nauči je Joav šta će govoriti.

I kad otide žena Tekujanka k caru da govori, pade ničice na zemlju i pokloni se, i reče: Pomagaj, care!

A car joj reče: Što ti je? A ona reče: Udovica sam, umro mi je muž.

A imaše sluškinja tvoja dva sina, pa se svadiše u polju, a ne bješe nikoga da ih razvadi, te jedan udari drugoga i ubi ga.

I gle, sav dom usta na sluškinju tvoju govoreći: Daj toga što je ubio brata svojega da ga pogubimo za dušu brata njegova, kojega je ubio, i da istrijebimo našljednika; i tako hoće da ugase iskru koja mi je ostala, da ne ostave imena mužu mojemu, ni ostatka na zemlji.

A car reče ženi: Idi kući svojoj, a ja ću narediti za te.

A žena Tekujanka reče caru: Care gospodaru! Neka na me i na dom oca mojega padne krivica, a car i njegov prijesto neka je prav.

A car reče: Ko uzgovori na te, dovedi ga k meni, i neće te se više dotaći.

A ona reče: Neka se opomene car Gospoda Boga svojega, da se ne umnože osvetnici koji ubijaju, i da ne ubiju sina mojega. A on reče: Tako živ bio Gospod, nijedna dlaka s tvojega sina neće pasti na zemlju.

A žena reče: Da kaže sluškinja tvoja nešto caru gospodaru. A on reče: Govori.

A žena reče: A zašto si namislio takvu stvar narodu Božijemu? Jer car kao da je kriv govoreći tako, jer neće car da dozove natrag onoga koga je odagnao.

Jer ćemo doista pomrijeti, i jesmo kao voda koja se prospe na zemlju i više se ne može skupiti; jer mu Bog nije uzeo života, nego je naumio da odagnani ne ostane odagnan od njega.

I tako dođoh da kažem ovo caru gospodaru svojemu, jer me narod uplaši; zato reče sluškinja tvoja: Da govorim caru, može biti da će učiniti car što sluškinja njegova kaže.

Jer će car uslišiti i izbaviti sluškinju svoju iz ruke onoga koji hoće da istrijebi mene i sina mojega iz našljedstva Božijega.

I sluškinja tvoja reče: Riječ cara, gospodara mojega biće mi utjeha, jer je car, gospodar moj, kao anđeo Božji, te sluša i dobro i zlo, i Gospod će Bog tvoj biti s tobom.

A car odgovori i reče ženi: Nemoj tajiti od mene što ću te pitati. A žena reče: Neka govori car, gospodar moj.

Tada car reče: Da nije Joavov posao u svemu tome što činiš? A žena odgovori i reče: Tako da je živa duša tvoja, care gospodaru, ne može se ni nadesno ni nalijevo od svega što kaza car, gospodar moj; jer sluga tvoj Joav zapovijedio mi je i naučio sluškinju tvoju sve ovo da govorim.

Sluga je tvoj Joav učinio, te sam ovako izvila besjedu svoju; ali je gospodar moj mudar kao anđeo Božiji, te zna sve što biva na zemlji.

Tada reče car Joavu: Evo, ti si učinio to, idi, dovedi natrag dijete Avesaloma.

Tada pade Joav licem na zemlju, i pokloni se i blagoslovi cara, i reče Joav: Danas vidi sluga tvoj da sam našao milost pred tobom, care gospodaru, kad je car učinio što mu sluga njegov reče.

Potom se podiže Joav i otide u Gesur, i dovede natrag u Jerusalim Avesaloma.

I car reče: Neka ide svojoj kući, a lica mojega da ne vidi. I otide Avesalom svojoj kući, i ne vidje lica careva.

A ne bješe čovjeka tako lijepa kao Avesalom u svem Izrailju da ga tako hvale; od pete do tjemena ne bješe njemu mane.

I kad bi strigao glavu (a imaše običaj svake godine strići je, jer mu bijaše teško), mjerio bi kosu s glave svoje, i bivaše je dvjesta sikala carskom mjerom.

I rodiše se Avesalomu tri sina i jedna kći kojoj bijaše ime Tamara, i ona bijaše lijepa.

I Avesalom osta cijele dvije godine u Jerusalimu, a lica careva ne vidje.

Tada posla Avesalom po Joava da ga pošlje k caru, ali on ne htje doći k njemu; i posla opet drugi put, ali on ne htje doći.

Tada reče slugama svojim: Vidite li njivu Joavovu pored moje? Na njoj je ječam; idite i upalite je. I upališe sluge Avesalomove onu njivu.

Tada se podiže Joav, i dođe k Avesalomu u kuću i reče mu: Zašto sluge tvoje upališe moju njivu?

Avesalom reče Joavu: Eto, slao sam k tebi govoreći: Hodi ovamo da te pošljem k caru da mu kažeš: Zašto sam došao iz Gesura? Bolje bi bilo da sam još ondje. Zato da vidim lice carevo, ako li ima kakva krivica na meni, neka me pogubi.

I otide Joav k caru i kaza mu. I dozva Avesaloma; a on došavši k caru pokloni se licem do zemlje pred carem, i car cjelova Avesaloma.