Stari zavet · Poučne knjige
Jov 14
Kraj: Jov se tuži na ništavnost čovjeka i uzalud traži utješnu nadu.
1
Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira.
2
Kao cvijet niče, i odsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje.
3
I na takvoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!
4
Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko.
5
Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći.
6
Odvrati se od njega da počine dokle ne navrši kao nadničar dan svoj.
7
Jer za drvo ima nadanja ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka;
8
Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,
9
Čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.
10
A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je?
11
Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne,
12
Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega.
13
O, da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti!
14
Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena.
15
Prizvaćeš, i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš.
16
A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj.
17
Zapečaćeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.
18
Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega,
19
I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje čovječije obraćaš u ništa.
20
Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga.
21
Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine.
22
Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.
Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.