Stari zavet · Poučne knjige
Jov 29
Jov opisuje svoju pređašnju sreću.
1
Još nastavi Jov besjedu svoju i reče:
2
O da bih bio kao pređašnjih mjeseca, kao onijeh dana kad me Bog čuvaše,
3
Kad svijetljaše svijećom svojom nad glavom mojom, i pri vidjelu njegovu hođah po mraku,
4
Kako bijah za mladosti svoje, kad tajna Božija bijaše u šatoru mom,
5
Kad još bijaše Svemogući sa mnom, i djeca moja oko mene,
6
Kad se trag moj oblivaše maslom, i stijena mi točaše ulje potocima,
7
Kad izlažah na vrata kroz grad, i na ulici namještah sebi stolicu:
8
Mladići videći me uklanjahu se, a starci ustajahu i stajahu,
9
Knezovi prestajahu govoriti i metahu ruku na usta svoja,
10
Upravitelji ustezahu glas svoj, i jezik im prianjaše za grlo.
11
Jer koje me uho čujaše, nazivaše me blaženijem; i koje me oko viđaše, svjedočaše mi
12
Da izbavljam siromaha koji viče, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomože;
13
Blagoslov onoga koji propadaše dolažaše na me, i udovici srce raspijevah;
14
U pravdu se oblačih i ona mi bijaše odijelo, kao plašt i kao vijenac bijaše mi sud moj.
15
Oko bijah slijepcu i noga hromu.
16
Otac bijah ubogima, i razbirah za raspru za koju ne znah.
17
I razbijah kutnjake nepravedniku, i iz zuba mu istrzah grabež.
18
Zato govorah: U svojem ću gnijezdu umrijeti, i biće mi dana kao pijeska.
19
Korijen moj pružaše se kraj vode, rosa bivaše po svu noć na mojim granama.
20
Slava moja pomlađivaše se u mene, i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se.
21
Slušahu me i čekahu, i mučahu na moj savjet.
22
Poslije mojih riječi niko ne pogovaraše, tako ih natapaše besjeda moja.
23
Jer me čekahu kao dažd, i usta svoja otvarahu kao na pozni dažd.
24
Kad bih se nasmijao na njih, ne vjerovahu, i sjajnosti lica mojega ne razgonjahu.
25
Kad bih otišao k njima, sjedah u začelje, i bijah kao car u vojsci kad tješi žalosne.
Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.