Postanje 43

Ali glad bješe vrlo velika u onoj zemlji.

Pa kad pojedoše žito koje bijahu donijeli iz Misira, reče im otac: Idite opet i kupite nam malo hrane.

A Juda mu progovori i reče: Tvrdo nam se zarekao onaj čovjek govoreći: Nećete vidjeti lica mojega ako ne bude s vama brat vaš.

Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupićemo ti hrane.

Ako li nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je kazao onaj čovjek: Nećete vidjeti lica mojega, ako ne bude s vama brat vaš.

A Izrailj reče: Što mi to zlo učiniste i kazaste čovjeku da imate još jednoga brata?

A oni rekoše: Čovjek je potanko raspitivao za nas i za rod naš govoreći: Je li vam jošte živ otac? Imate li još braće? A mi mu odgovarasmo kako nas pitaše. Jesmo li mogli kako znati da će kazati: Dovedite brata svojega?

I reče Juda Izrailju, ocu svojemu: Pusti dijete sa mnom, pa ćemo se podignuti i otići, da ostanemo živi i ne pomremo i mi i ti i naša djeca.

Ja ti se jemčim za nj, iz moje ga ruke išti; ako ti ga ne dovedem natrag i preda te ne stavim, da sam ti kriv dovijeka.

Da nijesmo toliko oklijevali, do sada bismo se dva puta vratili.

Onda reče Izrailj, otac njihov: Kad je tako, učinite ovo: Uzmite što najljepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće i ponesite čovjeku onom dar: malo tamjana i malo meda, mirisava korjenja i smirne, urme i badema.

A novaca ponesite dvojinom, i uzmite novce što bijahu ozgo u vrećama vašim i odnesite natrag, može biti da je pogrješka.

I uzmite brata svojega, pa ustanite i idite opet k onom čovjeku.

A Bog svemogući da vam da da nađete milost u onoga čovjeka, da vam pusti brata vašega drugoga i Venijamina; ako li ostanem bez djece, nek ostanem bez djece.

Tada uzevši dare i novaca dvojinom, uzevši i Venijamina, podigoše se i otidoše u Misir, i izađoše pred Josifa.

A Josif kad vidje s njima Venijamina, reče čovjeku koji upravljaše kućom njegovom: Odvedi ove ljude u kuću, pa nakolji mesa i zgotovi, jer će u podne sa mnom jesti ovi ljudi.

I učini čovjek kako Josif reče, i uvede ljude u kuću Josifovu.

A oni se bojahu kad ih čovjek vođaše u kuću Josifovu, i rekoše: Za novce koji pređe bjehu metnuti u vreće naše vodi nas, dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.

Pa pristupivši k čovjeku koji upravljaše kućom Josifovom, progovoriše mu na vratima kućnim,

I rekoše: Čuj, gospodaru, došli smo bili i pređe, i kupismo hrane;

Pa kad dođosmo u jednu gostionicu i otvorismo vreće, a to novci svakoga od nas bijahu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na mjeru; i evo smo ih donijeli natrag;

A druge smo novce donijeli da kupimo hrane; ne znamo ko nam metnu novce naše u vreće.

A on im reče: Budite mirni, ne bojte se! Bog vaš i Bog oca vašega metnuo je blago u vreće vaše; novci su vaši bili u mene. I izvede im Simeona.

I uvede ih čovjek u kuću Josifovu, i donese im vode te opraše noge, i magarcima njihovijem položi.

I pripraviše dar čekajući dokle dođe Josif u podne, jer čuše da će oni ondje objedovati.

I kad Josif dođe kući, iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.

A on ih zapita kako su, i reče: Kako je otac vaš stari, za koga mi govoriste? Je li jošte živ?

A oni rekoše: Dobro je sluga tvoj, otac naš; još je živ. I pokloniše mu se.

A on pogledav vidje Venijamina brata svojega, sina matere svoje, i reče: Je li vam to najmlađi brat vaš za kojega mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv, sinko!

A Josifu goraše srce od ljubavi prema bratu svojemu, te brže potraži gdje će plakati, i ušav u jednu sobu, plaka ondje.

Poslije umiv se izađe, i ustežući se reče: Dajte objed.

I donesoše njemu napose, i njima napose, i Misircima koji objedovahu u njega napose, jer ne mogahu Misirci jesti s Jevrejima, jer je to nečisto Misircima.

A sjeđahu pred njim stariji po starješinstvu svojem, a mlađi po mladosti svojoj. I zgledahu se od čuda.

I uzimajući jela ispred sebe, slaše njima, i Venijaminu dopade pet puta više nego drugima. I piše i napiše se s njim.