Stari zavet · Zakonske knjige
Postanje 50
Jakovljev pogreb u Hevronu. Josifova plemenitost. Njegova smrt.
1
Tada Josif pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujući ga.
2
I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja.
3
I navrši mu se četrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana.
4
A kad prođoše žalosni dani, reče Josif domašnjima Faraonovijem govoreći: Ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite:
5
Otac me je moj zakleo govoreći: Evo, ja ću skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije ću opet doći.
6
A Faraon mu reče: Idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo.
7
I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim pođoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske,
8
A sav dom Josifov i braća njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj.
9
I pođe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika.
10
A kad dođoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; a Josif učini žalost za ocem svojim za sedam dana.
11
A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plač na gumnu Atadovu, rekoše: U velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana Žalost Misirska.
12
I učiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio.
13
Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u pećini na njivi Makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji.
14
I pogrebavši oca svojega, vrati se Josif u Misir i braća njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova.
15
A braća Josifova videći gdje im otac umrije, rekoše: Može biti da se Josif srdi na nas, pa će nam se osvetiti za sve zlo što mu učinismo.
16
Zato poručiše Josifu: Otac tvoj zapovjedi na samrti i reče:
17
Ovako kažite Josifu: Molim te, oprosti braći svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše.
18
Poslije dođoše i braća njegova i padoše pred njim i rekoše: Evo smo sluge tvoje.
19
A Josif im reče: Ne bojte se, zar sam ja umjesto Boga?
20
Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod.
21
Ne bojte se, dakle; ja ću hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi.
22
Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina.
23
I vidje Josif sinove Jefremove do trećega koljena; i sinovi Mahira, sina Manasijina, rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovijem.
24
I reče Josif braći svojoj: Ja ću skoro umrijeti; ali će vas zacijelo Bog pohoditi, i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu.
25
I zakle Josif sinove Izrailjeve i reče: 3aista će vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde.
26
Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima, metnuše ga u kovčeg u Misiru.
Glave · Postanje
Prevod: Đura Daničić (Stari zavet), Sveti arhijerejski sinod SPC (Novi zavet). Izvor teksta: svetosavlje.org.