Postanje 44

I zapovjedi Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom govoreći: Naspi ovijem ljudima u vreće žita koliko mogu ponijeti, i svakom u vreću metni ozgo novce njegove.

I čašu moju, čašu srebrnu, metni najmlađemu u vreću ozgo i novce za njegovo žito. I učini kako mu Josif reče.

A ujutru kad svanu, otpustiše ljude s magarcima njihovijem.

A kad izađoše iz mjesta i još ne bijahu daleko, reče Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom: Ustani, idi brže za onijem ljudima, i kad ih stigneš, reci im: Zašto vraćate zlo za dobro?

Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar? I neće li po njoj zacijelo poznati kakvi ste? Zlo ste radili što ste to učinili.

I on ih stiže, i reče im tako.

A oni mu rekoše: Zašto govoriš, gospodaru, takve riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine tako što!

Eno smo ti donijeli natrag iz zemlje Hananske novce koje nađosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato?

U kojega se između sluga tvojih nađe, onaj neka pogine i, svrh toga, mi ćemo biti robovi gospodaru mojemu.

A on reče: Neka bude kako rekoste; ali u koga se nađe, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi.

I brže poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razdriješiše svaki svoju vreću.

A on stade tražiti počev od najstarijega, a kad dođe na najmlađega, nađe se čaša u vreći Venijaminovoj.

Tada razdriješe haljine svoje, i natovarivši svaki svoj tovar na svojega magarca, vratiše se u grad.

I dođe Juda s braćom svojom Josifu u kuću, dok on još bijaše kod kuće, i padoše pred njim na zemlju.

A Josif im reče: Šta ste to učinili? Zar nijeste znali da čovjek kao što sam ja može zacijelo doznati?

Tada reče Juda: Šta da ti rečemo, gospodaru? Šta da govorimo? Kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša.

A Josif reče: Bože sačuvaj! neću ja to; u koga se našla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom ocu svojemu.

Ali Juda pristupiv k njemu, reče: Čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu, i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam Faraon.

Gospodar moj zapita sluge svoje govoreći: Imate li oca ili brata?

A mi rekosmo gospodaru svojemu: Imamo stara oca i brata najmlađega, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od matere svoje, i otac ga pazi.

A ti reče slugama svojim: Dovedite mi ga da ga vidim svojim očima.

I rekosmo gospodaru svojemu: Neće moći dijete ostaviti oca svojega; da ostavi oca svojega, odmah će otac umrijeti.

A ti reče slugama svojim: Ako ne dođe s vama brat vaš najmlađi, nećete više vidjeti lica mojega.

A kad se vratismo k sluzi tvojemu a ocu mojemu, kazasmo mu riječi gospodara mojega.

Poslije reče nam otac: Idite opet, kupite nam hrane.

A mi rekosmo: Ne možemo ići, osim ako bude brat naš najmlađi s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo vidjeti lica onoga čovjeka ako ne bude s nama brat naš najmlađi.

A sluga tvoj, otac moj, reče nam: Znate da mi je žena rodila dva sina.

I jedan od njih otide od mene, i rekoh: 3acijelo ga je raskinula zvjerka; i do sada ga ne vidjeh.

Ako i ovoga odvedete od mene i zadesi ga kakvo zlo, svalićete me stara u grob s tugom.

Pa sada da otidem k sluzi tvojemu, ocu svojemu, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga,

Umrijeće kad vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti staroga slugu tvojega a oca svojega s tugom u grob.

A tvoj se sluga podjemčio za dijete ocu svojemu rekav: Ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv ocu svojemu do vijeka.

Zato neka sluga tvoj ostane umjesto djeteta da bude rob gospodaru mojemu, a dijete neka ide s braćom svojom.

Jer, kako bih se vratio k ocu svojemu bez djeteta, da gledam jade koji bi mi oca zadesili?